Dok nam je Martin objašnjavao pravila zapisana u “Uredbi o skrbi za osobe zbrinute u ustanovama pod nadzorom pravosudnih organa” krenula je prva utrka.
Jedan zatvorenik, sudeći po figuri i brzopletosti, prilično mlad, nošen nagonom za slobodom zaplivao je odlučno u zaljevu, iskočio lagano na obalu Otoka smeća, izgubio se u našim pogledima nedostupnim vrletima, sa zelenim listom među zubima vratio se nazad, već iznemogao prebacio se u čamac, izgubio veslo i ne gubeći vrijeme počeo mlatarati rukama po površini uzvaljanog mora.
Čim se začuo bučni smijeh stražara sa splava postalo je izvjesno da mladić nema nikakva izgleda za uspjeh. Struja ga je gurala prema stijeni na obali gdje smo s prijateljima pili pivo – podgrijanu kavu u podne nitko od nas nije htio gutati – a veliki splav dostigao je uskoro maksimalnu brzinu.
I valovi su mu pomagali, dok je čamac djelovao nemoćno.
Kad je dječak – po crtama znojnog lica rekao bih da mu je bilo maksimalno petnaest godina – shvativši da se ne može provući između velikog plovila i strme obale skočio u vodu i zaplivao prema splavu na kojeg se je po propisima morao popeti, i najoptimističniji među nama znali su da od happy-enda neće biti ništa.
Stiskali smo mu palčeve sve dok se dječakova kovrdžava frizura nije izgubila u slanoj pjeni. Nismo mogli ništa više učiniti.
„Pravila su pravila. Zakoni su zakoni. Izbjeglica je izbjeglica“ – rekao sam sebi.
„Zatvorenike čuvari izmiješaju u redu procjenjujući njihovu izdržljovost, da otprilike svaki treći može uspjeti“ – pojasnio je Martin običaje koje kao novopridošli promatrači nismo mogli znati „Ako želite pomoći nekome onda pričekajte dok se još jedan utopi. Treći u redu – onaj što puši na Otoku zatvorenika – je vaš.“
Namignuo sam Tanji odlučan u namjeri da toga dana učinimo jedno dobro djelo i počeo skidati majicu i hlače.
Kao što je Martin pretpostavljao drugi zatvorenik nije uspio dokopati se splava, a kamoli obale.
Zaboravio je ubrati list sa žbuna, ili ga je usput izgubio, pa su mu čuvari čekajući ga da se vrati s najvišeg vrha Otoka smeća probušili čamac čim su ga ugledali. Počeo je doduše plivati prema poluotoku, no nisam vidio kad i gdje je potonuo, budući da sam se spremao za napetu avanturu.
Čim su stražari trećeg izbjeglicu dovezli do dubokog zaljeva ispred Otoka smeća mahnuo sam im rukom da krenu po nas. Tanja je jako zviždala i vikala plašeći se da nas ne zaborave.
Razloga za paniku međutim nije bilo.
Državni službenici pridržavali su se zadanih pravila do najsitnijih detalja. Čak su mi pomogli uspeti se na splav vukući me užetom poput vreće krumpira. U zaljevu smo, motivirani plemenitom namjerom, skočili u vodu i zaputili se prema najvišem vrhu Otoka smeća.
Otok je u stvarnosti bio puno veći i moćniji nego je se to s obale činilo. Sam zaljev u kojem smo se dočepali kopna nastalog od okamenjenih plastičnih vrećica, bio je obrastao šikarom, nevidljivom s poluotoka. Zahvaljujući sitnim biljkama voda nije bila plava, nego zelena, poput Neretve sjeverno od Mostara.
Nismo htjeli gubiti vrijeme gledajući krajolik nego smo se, došavši do daha i držeći se za ruke, zaputili prema visokom, bijelom vrhu.
Što smo se više uspinjali vrh se sve više udaljavao, kao kad sam prije puno godina nastojao popeti se na Oštru glavicu, najvišu točku planine Ljubuše, te sam, znajući o čemu se radi, savjetovao ženi da ne gubi živce nego da koračamo smireno i zajedno od jednog do drugog horizonta.
Napredujući prema vrhu planine nakupine smeća postajale su sve masivnije i tvrđe, čak su se djelomično i i u stijene pretvorile, valjalo je preskakati klisure s potocima i izranjati iz njih.
Nakon cijele vječnosti spazili smo konačno šiljasti vrh otoka i na njemu mali, zeleni žbun. Ubrali smo po list i krenuli nizbrdo, gubeći povremeno orijentaciju i nadajući se da nam sunce neće izmaći.
Išli smo u pravcu vlastitih sjena.
Već sam puno toga zaboravio, no smio bih se kladiti da nam je nekakva repata životinja slična hobotnici pomogla preći preko zadnje, stjenovite uvale nedaleko od zaljeva u kojem nas je čekao čamac, spustivši nas dugačkim krakom u zeleni krajolik.
Tek nekoliko sekunda nakon nestrpljivog zatvorenika stigli smo do čamca.
Čuvari su, ugledavši da i Tanja i ja nosimo po jedan list, zapisali nešto u akt saopćivši nam:
„Pogriješili ste. Trebali ste ubrati samo jedan list. Dva su previše. Ako se sad odlučite veslati s vašim zatvorenikom, onda sljedeći od njih uopće ne treba dolaziti k nama. Nema lista za njega.“
Nije nam dakle bilo druge nego ostati u zaljevu i pričekati čuvare da nas vrate na poluotok.
Naš zatvorenik nije nas ni pogledao. Razočarano smo ponovili jedno drugome da nismo mi krivi i da smo samo htjeli pomoći, no on je već veslao.
Kad su nas stražari vraćali do mjesta na kojem su Martin i Marta čekali da se vratimo, u vodi smo primjetili veslo.
Zatvorenika nismo vidjeli jer smo se morali presvući.
U krasnom restoranu s pogledom na Savudrijsku valu smo nakon završetka zadnje utrke zatvorenika pojeli tjesteninu s tartufima kakvih ima samo u Istri, da bismo potom u Poreču uspjeli srediti plaćanje novoga poreza na rate.
„Pravila su pravila. Zakoni su zakoni. Porez je porez“ – rekao sam sebi i nasmiješio se ženi.
(kraj)
Tekst: Blago Vukadin