Ta draga stvorenja Božja
lutaju od polja do polja
od gore pa do gore,
zlom kobi i do kuhinjskog stola,
nikad im nije bilo ni bolje ni gore.
Eno ga, u proljetnom lugu drijema,
on nikad sna dubljega nema;
čim šušne i čuje neznatan zvuk,
odmah se daje u trenutan trk.
Ljeti se u travi skriva,
nešto gricka, malo sniva,
i čim čuje korake neke,
noge su mu gipke, meke.
U jesen se sporo skita,
nema trave, nema žita.
Horizont je brisan, čist
može mirno mrkvu „jist.“
Noći zimske, mrzle, bijele,
ispod uvučene noge cijele,
a po danu snijegom leti,
na lovačkoj je kobnoj meti.
Izvor: Ante Šarac: Kad sam s Tobom, 2014.
Foto: www.wildcroatia.net