Vrijeme je bilo napokon predstaviti jednu malu, ali ubojitu postrojbu tomislavgradsko-kupreške obrane. O njima se već dugo vremena priča. Oni su minobacačlije. U pozdravima i željama nisu vele zamjetljivi. Ne maze ih slušatelji Radio Tomislavgrada. Oni su za djevojke nezamijetni. Sami su krivi. Nisu se potrudili sebi dati atraktivno ime. Oni su samo prva minobacačka. Tiho odlaze na dati im položaj i još tiše, bez ikakve pompe se vraćaju. Poimenično ih ne znaju ni četnici. Ali sigurno prepričavaju kako ih „dobro izvježbane ustaše“ s vremena na vrijeme jako precizno pogađaju iz minobacača od 120 mm. Davno prije početka rata su se temeljito počeli uvježbavati. Nisu baš pričljivi. Ne vole razglabati o svojim, ratnim uspjesima. Samo uz smiješak rekoše: „Jednom prilikom, u onim prvim, gadnim danima, danima rata dobro smo potprašili četničku pješadiju. Padoše (granate) pravo među njih.“ „Ma ima i jedan superdobar Srbin. Strašno smo s njime zadovoljni.“ Izrazih želju da ga upoznam, da upoznam tog „ustašu pravoslavne vere“. Ali nisam gledao u pravom smijeru. Objasniše mi: radi se o minobacaču bivše JA koji sada po svojim majstorima drma. „Prva garava“ – kako provališe, kada ih upitah zašto nemaju patentiranog imena! – mi objasni da je Srbin-minobacač njihov jedini miljenik koji sa Istoka dolazi.
Rekoše mi da će na bojištu biti do kraja, dok god se Kupres ne vrati u naše ruke. Naravno, imaju i zamjerki. Uglavnom izražavaju nezadovoljstvo onim momcima koji su zdravi, mladi i sposobni a gledaju podrumsko zaduženje. U podrume mogu i stariji. Oni sasvim dobro mogu obavljati organizacijske poslove, a mladi i sposobni neka na bojište idu. Ne zato što nas na bojištu ima malo. Ima nas i previše. Ali pravično je da svi ravnopravno podnesemo rat i opasnosti. Djelomična mobilizacija za samu bojišnicu u rasponu od 1960-1972. za njih ne vrijedi. Među njima se nalaze oni koji bi mogli ostati u pozadini. Njih to ne kači. Stariji su od 1960-tog godišta. Ali, osjećaju se sposobnima i imaju veliku volju kao i ljubav za svoj narod i rodno ognjište. Oni tu ljubav i djelom pokazuju za razliku od nekih. Ovi neki ljubav samo riječima pokazuju. Nu, samo djela ostaju. „Prva garava“ ne priča, ali će se o njoj pričati.
Bože KRAJINA
(Iz arhiva TRN-a, broj 3, lipanj 1992., str. 4)