Generacija 65. daleko je najbolja u Mandinu Selu, ima doduše i drugih kršnih godišta, ali treba ostati realan i reći istinu. O lijepim Mandoseljkama rođenim te godine nema smisla ni pokušavati pisati, jer riječi ostaju površne bez obzira čime ih okitili.
No, ni momcima navedene generacije nema mane, te da i sam nisam jedan od njih počeo bih sada nizati superlative, ali baš neću, da ne ispadnem hvaldžija.
Najviši od svih nas je Zdravko Rezin, sin Šimunov i Markušin, kojega kratko zovemo Dugi. Izrastao je skoro dva metra, stasao u momčinu sredinom osamdesetih, sazrio i duhovno i tjelesno ikrenuo na put do Dobrića, kamo ga je srce vuklo, u dvore lijepe Vinke.
Pratio sam ga jedne prilike, mislim da je Ante Rezo, također pripadnik veličanstvene generacije, upravljao zelenim vozilom u kojemu se je naš blijedi prijatelj tresao od nervoze, pitajući nas za savjet:
„Što da radim, kamo da gledam, o čemu da pričam?“
„Nemoj pričati puno, provalit ćeš kakvu glupost, nego čekaj da ti se pruži prilika i poljubi curu. Bit će drago i njoj, i tebi“, savjetovao sam Zdravka.
Kum Ante i ja smo se načekali u autu, do jutra, i laknulo nam je kad smo ugledali Zdravkovo lice ozareno rumenilom prepoznatljivim čak i pod prvim zrakama ranoga sunca. Znao sam da me je poslušao, i drago nam je bilo svima.
Kako je priča tekla dalje nema smisla rekonstruirati, tek napominjem da je Zdravko u siječnju ratne 1993. godine oženio svoju Vinku, doveo je u ćaćine dvore, i nekoliko dana nakon svatova, skupa s drugim Mandoseljanima, otišao na bojišnicu braniti svoje. Od jednoga poljupca postalo ih je mnogo, a od njihove ljubavi nastala su tri kršna sina – Mauricije-Riki, Branimir i Jakov.
Zdravko je Bogu hvala kraj rata i pobjedu dočekao zdrav, da bi nakon toga, kao kao i brojni Duvnjaci, radio po hrvatskim gradilistima od Savudrije do Prevlake i Zagreba, a zadnjih godine skupa s najstarijim sinom zarađuje za kruh u Bavarskoj, u najvećem duvanjskom gradu, Münchenu.
Njegova Vinka je isto s njim u Njemačkoj i brine se o obitelji, željno čekajući svoga muža s posla, koji čim uhvati slobodno hita nazad svojoj Vinki, isto kao što je one noći žurio u Dobriće.
A ja kad dođem u selo obilazim naše mlade i počnem uvijek od Zdravkove i Vinkine kuće, ali to je neka druga priča.
Blago Vukadin
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.