Što napisati povodom 20-te obljetnice junačke pogibije DRAGANA ŠUMANOVIĆA. Osobno mi je teško pisati u nastojanju da budem nepristran , iz razloga što je pok. Dragan Šumanović sin moje sestre pa mi nije lako učiniti onaj potrebit odmak i pisati ‘sine ira et studio’.
Gotovo se kod svih naroda poštuje dobar glas i poštovanje pokojinka, kod svih se poštuje ona davna rimska – latinska misao: De mortibus nihil nisi bene (O mrtvima ništa osim dobro – O mrtvima samo sve najbolje.) Eto, raspet sam između ta dva snažna osjećanja i osobnog nastojanja da kažem koju crticu iz života i djela pok. Dragana.
Navršilo se dvadeset godina od završetka Domovinskog rata u kojem su Hrvati ratovali za svoju samostalnu, neovisnu i slobodnu Hrvatsku državu. U tom ratu sudjelovali su mnogi, a veliki broj je i svoj život položio na oltar Domovine. Među poginulima danas se prisjećamo dvojice Dragana: DRAGANA ŠUMANOVIĆA i DRAGANA PERIĆA. Njih dvojica duvanjskih i hrvatskih junaka i vitezova, ratovali su skupa u istoj postrojbi pod istim barjakom slobode i poginuli su istoga dana, (10. listopada 1995.) sata i trena u mjestu Sitnice u blizini Mrkonjić-grada. Nakon pobjedonosne vojno-redarstvene operacije Hrvatske vojske – OLUJE u posljednjim operacijama uništenja i pokoravanja zločinačke Martićeve i Karadžićeve para – države, kada je hrvatska vojska pobjedonoso došla do pred samu Banja Luku svjetski moćnici naredili su – ne dalje, ne osvajati Banja Luku!
U tim posljednjim operacijama u svojem tenku jurišajući hrabro su poginuli dva Dragana, dva junaka (dan prije poginuo je na istom mjestu i Andrija Matijaš – Pauk, pripadnik 4. gardijske brigade HV) pali su za slavu, čast i dostojanstvo, slobodu i neovisnost hrvatskog naroda i hrvatske države.
Nakon 20 godina viteške smrti dvojice Dragana u više prilika, na više načina i na više mjesta, a posebno na ovom našem portalu rečeno je gotovo pa sve. Hrvatski narod i hrvatska država i svaki od nas živih duguje palim braniteljima dužnu i trajnu zahvalnost.
Pokušat ću o Draganu Šumanoviću govoriti na malo neuobičajen način. Pokojni Dragan, kao i mnogi ratnici – domoljubi, nesebično su žrtvovali sve što su imali i na kraju svoj vlastiti život za slobodu, neovisnost, samostalnost hrvatskog naroda da sam odlučuje i upravlja svojom državom. To su i općeljudske vrijednosti.
Pokušat ću Dragana pisanim putem ukratko obavijestiti o svemu što se događalo u njegovom užem i širem zavičaju u ovih 20 godina. Ne znam kakvi oblici komunikacije vladaju u Nebu – novoj i vječnoj Draganovoj domovini. Siguran sam da tamo vlada sustav ljubavi, sreće i vječne radosti. Pa s tom ljubavlju pođimo ususret pok. Draganu.
Pismo Draganu,
Dragane, tvoja obitelj, rodbina, prijatelji i poštovatelji tvoga imena i djela njeguju i čuvaju uspomenu na tebe okupljajući se najmanje jedanput na godinu na sv. Misu u tvojoj novoj župi Donja Lomnica kraj Velike Gorice. U kući tvoje uže obitelji (Mandino Selo i Gradići kraj V. Gorice) vidno su istaknute slike iz tvoga života. Pa iako si se preselio u Vječnost ostao si dio svoje obitelji. Zajedno si s njima u svim molitvama i trenucima njihova života.
Tvoji Mandoseljani, ponosni na tebe, često posjećuju tvoj grob. Već desetu godinu u selu se održava općenarodno druženje na Dolovama – DAN OLUJE I DANI MANDINA SELA. Najboljim ekipama na natjecanju dodjeljuje se pehar s tvojim imenom i prezimenom. Selo je ponosno na tebe. U selu još uvijek žive tvoji vršnjaci: čuvaju uspomenu na tebe i neumorno rade na probitku i uljepšavanju života u selu. Selo se uvelike promijenilo: asfaltni put doveden je do svake kuće, ulice koje povezuju selo sa glavnom cestom su asfaltirane. U selu je javna rasvjeta, svaka kuća ima telefon, mobitel i računalo, groblje je svakim danom sve uređenije i već sada kulturno izgleda. Treba reći hvala mladim ljudima – tvojim vršnjacima koji su ostali živjeti u selu i pažljivo i s ljubavlju puno rade na probitak sela. Istina je kako u posljednje vrijeme iz sela odlazi veliki broj mladih ljudi, pa i čitavih obitelji u zapadnu Europu tražeći posla i kruha. U tomu se ništa nije promijenilo. Tvoji djedovi i očevi jednako su tako odlazili iz svoga zavičaja trbuhom za kruhom.
Dragi Dragane, dok ti počivaš u miru i radosti Neba mi tvoji rođaci, znanci i prijatelji čuvamo uspomenu na tebe. U tvojoj rodnoj župi Kongora svake godine barem dva puta godišnje slavi se sveta Misa za pokoj tvoje duše. Ispred crkve u Kongori župljani su podigli spomenik svim poginulima iz župe Kongora u svim ratovima u 20. stoljeću. Na tomu spomeniku među mnogim imenima ranijih generacija nalazi se i tvoje ime.
Tvoj Tomislavgrad poprima sve ljepši izgled. Temeljito se uređuje vodovodna i kanalizacijska mreža, gradske ulice dobivaju novi asfaltni pokrivač. Svakim danom u gradu postaje ugodnije i ljepše živjeti. Baš onako kako si ti želio. U središtu grada – u nekadašnjem duvanjskom parku – podignut je spomenik kralju Tomislavu ispred kojeg se svake godine više puta polažu vijenci i iskazuje zahvala i sjećanje na sve poginule duvanjske branitelje.
Tvoja domovina Bosna i Hercegovina još uvijek nije postala jednako pravna država svih svojih građana. BiH država danas je zemlja u kojoj tvoji i moji Hrvati nemaju ista prava kao druga dva državotvorna naroda – Srbi i Muslimani.
Odmah nakon tvoje smrti , zaustavljen je rat u Hrvatskoj i BiH i svjetski silnici tvoju i moju BiH učinili su kolonijom u kojoj oni provode svoje zakone i svoja pravila življenja. Jadna je zemlja u kojoj tuđin vlada, ma kako on o sebi mislio da je pravedan i pošten. Daleko mu kuća bila.! Ti si se borio da Hrvati i drugi narodi u BiH sami vladaju svojom zemljom i odlučuju o njenoj sudbini.
Tvoja druga domovina Hrvatska danas je članica Europske unije. To je još jedna tamnica naroda kakvu su Hrvati kroz povijest iskusili (Austrougarska, Jugoslavija i druge Hrvatima nesklone državne tvorevine ). Hrvatski narod u novoj tvorevini dobio je novog gospodara i nekakvu zajednicu država i naroda u kojoj najveći i nabogatiji imaju i najveća prava. Ta nova zajednica proturječna unutar sebe same opstat će sve dotle dok veliki i moćni vide svoje interese i svoju korist.
Hrvatski narod i nakon posljednjeg rata ostao je podijeljen u tri dijela: u svojoj povijesnoj postojbini Bosni i Hercegovini i u Republici Hrvatskoj. Treći dio Hrvata raseljen je diljem svijeta i udaljen od svoje matice osuđen je na odnarođivanje. Znam da se ti nisi borio ni poginuo za ovakvu budućnost hrvatskog naroda. Znam kako isto pitanje muči i tebe i mene: zašto hrvatski narod nema pravo živjeti u jednoj državi!?
U novonastaloj neovisnoj državi Hrvatskoj zavladalo je malodušje i neki pesimizam. Narod pa i hrvatski branitelji razočarani su stanjem u kojem se nakon 20 godina nalazi tvoja, moja i naša država Hrvatska. Borili smo se, ginuli smo za bolju, bogatiju i sretniju zemlju Hrvatsku. Narod se zatvorio u sebe, pa niti mu je stalo do onih koji njime vladaju, niti do zemlje kojom vladaju.
Pažljivo sam jučer (7. listopada) osluškivao kako će komunikacijska HRTV i radio postaje najaviti svome narodu sutrašnji (današnji dan): 8. listopada – DAN NEOVISNOSTI HRVATSKE DRŽAVE. Druge države i narodi svijeta datume svoje neovisnosti slave na najsvečaniji način. Kod nas niti jedne vijesti o tomu danu i njegovoj važnosti. Umjesto da je svakog sata, osobito u večernjim -udranim i gledanim terminima HRT najavljivan veliki blagdan i pripreman narod za obilježavanje Dana neovisnosti, zavladala je posvemašnja šutnja.
Jutros sam gledao sa prozora svoga stana niz moju – zagrebačku dugu ulicu: sa obje strane vidio sam samo tri hrvatska barjaka (na mojoj zgradi osobno sam ga izvjesio). Preko puta moga stana je katolička crkva i župni stan. Na župnom stanu nema hrvatskog barjaka. Čudno mi je to: Isti hrvatski narod je katoličke vjere, isti narod je u Hrvatskom saboru, u hrvatskim ustanovama i tvrtkama, na hrvatskim ulicama i u crkvi. Kako to da crkva koju čini taj narod ne slavi i velike narodne svetkovine i praznike. To je samo radi straha da se ne bi kazalo kako se crkva miješa u politiku. O, Bože moj, dokle će ovako!
Dok ti pišem ovo pismo u glavnom gradu svih Hrvata – Zagrebu, u crkvi sv. Marka slavi se sveta Misa za Domovinu, a HRT nema prijenosa niti na jednom kanalu. Eto, kako Hrvati slave i obilježavaju Dan neovisnosti svoje domovine.
Dragane moj, bojim se kako neće imati tko da brani i čuva hrvatsku državu za koju su toliki životi i tolike žrtve položeni.
U našoj domovini Bosni i Hercegovini ne znam kako se slavi ova svenarodna hrvatska svetkovina: vijore li se tamo na hrvatskim domovima hrvatski barjaci. Ili nemaju pravo javno očitovati se tko su i kojem to narodu pripadaju. O tomu se može čitati na našoj WEB stranici, koju tvoj naraštaj Mandoseljana vrijedno uređuje. Možeš se ponositi njima.
Malo sam se pobojao kako bi ovakve vijesti mogle u tvoju vječnu domovinu – Nebo unijeti zebnju i ovozemaljsko malodušje, a onda sam spoznao kako u Nebu gdje si ti vlada jednakopravnost, vječni mir, radost.
Dragane moj, siguran sam kako se i Nebo raduje radi takvih junaka koji nesebično ginu za ljudske i Božje vrijednosti. Za sada neka bude dosta. Pisat ću ti opet.
Ponosan sam na tebe i na svakog hrvatskog branitelja koji sve daje za čovjeka, vjeru i domovinu.
Dragane, trajno ostaješ u našim srcima i našim molitvama. Zahvalni smo ti na svemu što si učinio za svoj rod i svoj dom.
Tvoj ujak Ante
