Bože mili na daru ti hvala
Lijepo ti je Duvno polje ravno
Po njem raste pšenica bjelica
Konjska hrana zelena travica
Zaludu mu sva ljepota bila
jer su Turci polje pritisnuli
U svoj begluk njega posvojili
Ponajviše Jabuku livadu
Lijepu ravan Tomića Mijata
Begluk kupi Suzica kadija
Silno Ture od Županjca grada
Dvije stotine mladih kosilaca
A pred njima hitrog kosibašu
Glavom, brate (ravno) Tomića Mijata
Svi se kosci rano iskupili
Kose klepću pa ih oštre brusom
Zarediše jedan do drugoga
Svi se čude što Mijata nema
Malo vrijeme zadugo ne bilo
Pomoli se Tomića Mijate
Pa koscima Boga nafalio
Oni njemu lijepo prifatili
Ne prihvaća Murate subaša
Već on trže iz sagrije ćordu
Pa Mijatu grko progovara
“Bre đidijo, vlašče neoprano
Turski begluk u tebe je šala ?!?
Sabljom manu htjede odsjeć glavu
Al se hitar Mijo dogodio
Skokom skače za šaru se fata
Puče šara pogodi Murata
U zlo mjesto, gdje mu srce kuca
Pade Ture glavom bez uzglavlja
Gdje je palo tu je i ostalo.
A zavika Tomiću Mijate:
“Stante kosci, ne koste livade !
Jabuka je moja babovina (djedovina)
Dok je moja na ramenu glava
Kroz otkose pronicat će trava
Tko je junak neka za mnom ide
Evo njima haran harambaše.
Ode Mijo u Vran u planinu
Lijepo društvo sebi sakupio
Sve po izbor Duvnjake junake
Kojim nije žao poginuti
U koga je kuća kabanica
Male puške bratac i sestrica
Duga šara i otac i majka
I koji se ne boje Turaka . . .
“Braćo moja istina je bila.
Otkad je zapjevala vila
Nije majka rodila junaka
Ni u četu junačka spremila
Ko što spremi Tomić Mihovila . . .
