Nisam nikada vjerovao da ću u zreloj dobi postati kradljivac, iako sam još u ranim godinama znao kradomice maznuti kajmak ili grožđe, no kao olakotnu okolnost navodim da bih u takvim prilikama sve pošteno podijelio na četiri skoro jednake hrpe – za sebe, Vinka, Mariju i Marinka. Većina mojih dosadašnjih krađa svodila se je dakle na pribavljanje jela i popratnih uživanja, samo jednom u životu sam prijatelju ukrao curu, no ona je dragovoljno pristala na kazneno djelo, dok su meni osobno nekoliko puta ukradene nekakve sitnice, no ništa važno.
Tekst: Blago Vukadin (2015.)
S drugim lopovima radim ponekada. Tumač sam i služim kao sredstvo komunikacije pri određivanju nečije krivice ili nevinosti ne miješajući se puno u interpretaciju izgovorenoga, ali mi se ipak zna dogoditi da se postavim na moralnu uzvisinu i u mislima osuđujem kojekakve provalnike, džeparoše i pljačkaše. Jedino, valjda zbog vlastite prošlosti, imam puno razumijevanja prema kradljivcima hrane, no takvih je jako malo, a njih ni sud ne kažnjava strogo.
Zato se danas, nakon što sam postao lopov, malo čudno osjećam, nisam se jutros usudio ni pogledati u ogledalo. Još sam doduše na slobodi, ali pitanje je koliko dugo će to potrajati, pa koristim priliku da sve zapišem, znajući da u pritvoru nemaju ni papira ni olovke, a u međuvremenu bih mogao zaboraviti što sam noćas sanjao.
Sve je krenulo bez predumišljaja.
Čim sam odložio davno započetu knjigu na noćni ormarić i zatvorio oči dobro sam se ušuškao, zagalamio još jednom na Christiana da smanji ton na televizoru i po običaju otputovao u daleke krajeve.
Tanja i ja smo prvi put nakon našeg vjenčanja krenuli na odmor bez djece, te nismo dugo razmišljali gdje ćemo, glavno nam je bilo da se izgubimo prije nego što klinci naprave nered u stanu, pa počnemo sklanjati i zakasnimo na avion.
Odvezli smo se bez odgađanja do aerodroma, kupili karte za Pariz i nakon kratkog vremena smjestili se u lijepoj, prostranoj sobi u starom hotelu s masivnim namještajem i pogledom na Eiffelov toranj. Tanja je bila oduševljena jer nikada ranije nije bila u Parizu, a ja sam se iznenadio kad sam u hotelskoj sobi ugledao Antu Baćkušina, te sam ga upitao neljubazno:
„Šta ti radiš u Parizu, u našoj sobi?“
„Na odmoru sam. Nijedna druga soba nije bila slobodna, pa su mi rekli da vama sigurno neće smetati ako spavam na kauču jer imamo isto prezime.“
Nisam znao što da mu odgovorim. Tanja mu je ponudila sok iz mini-bara i tako je moj stričević umjesto djece počeo zanovijetati i pitati gdje je zahod, kad ćemo u grad, gdje ćemo ručati, što ćemo raditi uvečer i koliko stanovnika živi u toj velikoj gradurini. Tanja mu je strpljivo odgovarala, a ja sam bio ljutit i zaputio se u predsoblje da svome bijesu dadnem barem malo oduška.
Zinuo sam od iznenađenja kad sam na malom, smeđem stoliću, kosih drvenih nogara, prekrivenim staklenom pločom ispod koje se je prostirao heklani stolnjak, isti onakav kakav Bičina Đisa ima u dnevnom boravku, spazio ogromnu hrpu kovanica u raznim veličinama, bojama i oblicima.
Zovnuo sam glasno Antu i Tanju:
„Dođite i vidite ovo čudo!“
„To je netko zaboravio, vjerojatno gost koji je prije nas bio u sobi. Dat ćemo sve na recepciji, pa nek traže čiji je novac“ –predložili su njih dvoje istovremeno.
„Jeste li ludi! Zašto bismo vraćali ovoliki novac na recepciju kad ga je neka budala zaboravila! Mora da ima previše love i sića mu neće nedostajati, a nama će dobro doći. Ante, dolazi amo i trpaj što stigneš u džepove, a ti Tanja ako nećeš gledati, hajde u sobu i šuti“ – saopćio sam im svoj plan.
Nisu se previše nećkali, Tanja se je doduše malo uplašila ali nije gledala u nas dok trpamo kovanice u džepove, upalila je radio i pojačala ton, te zagalamila da budemo tihi i pažljivo slušamo.
U izvanrednim vijestima javili su da je neki kolekcionar rijetkih i jedinstvenih kovanica i slika poznatih umjetnika prijavio krađu svoga životnoga djela vrijednoga puno milijuna, da se radi o starom i zaboravljivom čovjeku i da se slušatelji zamoljavaju ukoliko negdje vide kovanice u neobičnim oblicima, neke od zlata, druge srebrne, da to prijave na prvoj policijskoj stanici. Dali su i opis male slike jednoga velikog umjetnika, ja sam u tom trenu pogledao prema vitrini nasuprot stola i tamo prepoznao skupocjeno djelo u neobičnom, bijelom okviru.
Sve mi je odjednom postalo jasno – stari i zaboravni čovjek ostavio je svoju zbirku u sobi, otišao je vjerojatno malo prije nas jer bi čistačica ili prijavila pronalazak stvari ili pak uradila ono što sam ja skupa s Antom halapljivo obavljao – uzela za sebe neprocjenjivo bogatstvo.
Ante se je počeo preznojavati, uzimao je nakon vijesti samo male kovanice za koje je mislio da su bezvrijedne, dok sam ja trpao one veće i sjajnije, najprije u džepove, pa u Tanjinu torbu. Moja žena skoro je počela plakati, preklinjući me da sve vratimo na stol, da nije lijepo krasti i da će nas osim toga lako naći policija jer niti sliku, niti kovanice ne možemo nikomu ni pokazati, a kamoli zamijeniti ih za novac.
„Nemaš pojma“ – rekao sam joj ne htijući ni pomisliti da budem pošten – „pričekat ćemo koju godinu, dok se prašina slegne, i onda ćemo u više navrata mijenjati manje količine, da ne bude upadljivo. Sliku nećemo prodavati nego ćemo je objesiti u našem stanu u Červaru, i svijetli okvir i jasne boje odgovaraju uz tamne zavjese.“
Ante je slušao što pričam, bio je neobično tih, ali nije htio ispasti kukavica pa je nadodao šapatom:
„Ja neću ništa ponit svojoj kući. Mara bi se gadno naljutila na mene, a di bi i prodo toliko bogatstvo. Pomoći ću ti da sve sklonimo, pa ti radi šta oćeš. Meni ćeš kad dođeš u Zagreb platit ručak, i to je to.“
Brzo smo se dakle dogovorili oko podjele plijena, počistili stol od kovanica, a sliku strpali u kofer prije nego je netko pokucao na vratima.
Po prvi put je i mene počela hvatati panika, ali sam odahnuo prepoznavši da se radi o čistačici. Tanja joj je otvorila vrata, Ante i ja smo zasjeli na kauč da se ne vide naši puni džepovi i da žena ne posumnja kako krademo ručnike ili sapune. Čak smo ostali sjediti i prilikom pozdravljanja koje je dugo potrajalo, jer su Tanja i čistačica počele pričati o djeci i problemima u školi. Ja sam svojoj ženi nastojao očima saopćiti da malo požuri, rekao sam hotelskoj radnici, ljubazno koliko je to bilo moguće, da ne mora brisati podove dok smo mi u sobi, da bi se ona, tek nakon isteka cijele vječnosti i upadljivog analiziranja stola i vitrine, izgubila negdje na dugom hodniku.
Bio sam ljutit na Tanju napominjući da je svojim tračanjem mogla upropastiti cijeli naš plan i da, ako se odmah ne promijeni, nikada nećemo postati bogataši nego ćemo do kraja života morati rintati kako bi prehranili nezasitnu dječurliju. Rekao sam i njoj i Anti da pronađene stvari ne smijemo ostaviti u sobi – doći će sigurno policija i provjeriti je li stari čovjek zaboravio skupu kolekciju u hotelu, pa ćemo nadrapati ako jedna jedina kovanica bude nedostajala. Potrpali smo sve u kartonsku kutiju koju je čistačica zaboravila pored stola, prekrili stvari novinskim papirom i naše blago sakrili u tamnu, malu prostoriju pored lifta odakle sam ga ja uvečer, kad recepcionar zadrijema, planirao odnijeti do Antina auta parkiranoga u sporednoj ulici.
Malo kasnije izbila je policija, no ništa nisu pronašli i brzo su se izgubili. Antu i Tanju sam poslije večere zamolio da ostanu u baru i zabavljaju konobara dok ja kutiju s kovanicama i slikom ne odnesem na sigurno.
Zaputio sam se liftom do našega kata, povirio u malu, tamnu sobicu i najprije primjetio da je netko detaljno obrisao pod, a onda panično spoznao da tamo nema više naše kutije s blagom.
„Prevarila nas je čistačica! Sad je kasno, prijavit je ne smijem, nas bi uhitili i tko zna koliko bismo godina dobili, dok ona može reći da je sklonila smeće.“
Spustio sam se tužan do hotelskoga bara. Tanja i Ante pili su vino, ja sam naručio konjak i naiskap ga popio.
Laknulo im je obadvoma kad su saznali da nismo više bogati, a i ja sam se uskoro smirio, posebno nakon što je razbuđeni recepcionar rekao Anti da ipak ima jedna slobodna soba u hotelu i da ne mora spavati kod nas na kauču, znajući da moj stričević nije nimalo tih u snu, no to je sasvim druga priča.