„Što rade ovoliki bolesnici u našem stanu?“, glasno je vikao Helmut tumarajući po sobi nekoliko sati iza ponoći, sve nas je razbudio, čak i nepomičnoga Gradišćanca Johanna koji se na krevetu pored prozora oporavlja od moždanog udara – čim pogledam u njegovu pravcu prođu me trnci, imao sam naime iste simptome kao Johann, samo što sam zgrabio punu vreću sreće pa sad, uz izuzetak uobičajenih gluposti, skoro normalno pričam, čak sam se i udebljao, dok on od jutra do sutra leži priključen na infuziju i sondu, srameći se kad ga sestre čiste, posebno jedna crnokosa, otresita koja tom prilikom namršti lice pokazujući mu priglupim grimasama koliko nisko je pao. Muči se sa suzama, nije prihvatio svoju nemoć, osjeća se poniženo i jedva vidno pokazuje znake života kad mu donesem čašu vode. Ne mora nitko biti liječnik da bi mu pored začepljenja vratne arterije dijagnosticirao i tešku depresiju. Dobro je da ima ljepuškastu i strpljivu ženu njegovih godina – sredina pedesetih – i tridesetogodišnjega sina, koji satima borave pored Johannova ležaja, drže njegovu desnu ruku i zajedno s njim bulje kroz prozor u panoramu našega maloga grada čekajući neka bolja vremena.
Helmut je sasvim drugačiji karakter od Johanna, ne samo zato što je pokretan i glasan, nego su im i dijagnoze različite –otkrili su mu tumor na mozgu nakon što je pao na stepenicama ispred trafike. strano tijelo sada priitšće neki živac ili dio mozga odgovoran za sjećanje i osjećaj obzira prema drugima, pa korpulentni starac uvijek nešto traži, lupa vratima naših ormarića i viče po sobi, te nas je sinoć, u napadu zaborava, sve uznemirio.
Najprije je počeo zvati ženu vičući u telefon i koreći je zašto mu je odnijela drugi mobitel kojega je cijelu večer tražio ispod svih kreveta i jastuka na Gerhardovom ležaju, izišao je potom odlučno na hodnik baš kad je jedna bakica njegovih godina skidala cijelu odjeću sa sebe polako se mičući u jednim kolicima i istovremeno tražeći druga, stabilnija. Dežurna sestra Elfriede i bolničar Hans su je na jedvite jade uspjeli smiriti i smjestili je u krevet ograđen rešetkama kratko prije nego je Herbert izbio na hodnik tražeći svoj izgubljeni telefon.
Elfriede mu je objašnjavala da je kasno, da drugi pacijenti već spavaju, da se smiri i da će ujutro doći njegova žena i donijeti mu telefon, te da stoga nema smisla buditi ni nju, ni nas u gluho doba noći, dok je Hans planirao dati mu neki lijek za smirenje, ali je Helmut odlučno odbio tabletu urličući kako se radi o napadu na njegovo osobu i da mu nitko ne smije dati nikakav lijek, da bi se odmah potom vratio u sobu, upalio svjetlo i nastavio detaljno razgledati po svim ormarima i krevetima. Prolazeći pored moga ležaja zabuljio se je u njemu nepoznato lice pokušavajući odgonetnuti tko sam, no nakon što nije uspio ništa razlučiti, nastavio je glasno telefonirati sa ženom i diskutirati s Elfriedom i Hansom:
„Što rade ovoliki bolesnici u našem stanu?“
Nježna medicinska sestra i malo jači bolničar nastojali su mu objasniti da smo u bolnici, da su njega doveli dan ranije i da ujutro može pitati liječnika zašto i koliko dugo će ostati ovdje, ali se on nije dao uvjeriti u njihove priče čudeći se nepoznatim licima u svome stanu i provirujući kroz otvoreni prozor u namjeri da odgonetne kako smo se kroz njega uvukli.
Nakon dobrih pola sata i razbuđivanja cijeloga kata Helmut je legao i počeo buljiti u strop, no čim je sestra ugasila svjetlo opet je ustao i nastavio hodati od jednoga do drugoga kreveta tražeži svoj izgubljeni telefon. Moju desnu papuču detaljno je analizirao uzalud na njoj tražeći tastaturu i ne vjerujući mi kad sam ga upozorio da se radi o mom rezervnom mobitelu, da bi još jednom nazvao svoju ženu pitajući je zašto su nepoznati bolesnici u njihovom stanu i što to sve znači.
U pola pet Helmut je zaspao. U pet je Johann počeo jaukati od bolova u trbuhu – već treći dan zaredom ne može obaviti veliku nuždu. Zajedničkim snagama sestra i bolničar su ga okrenuli u stranu i dali mu čepić za olakšanje.
Nakon doručka u novinama sam pročitao intervju s jednim engleskim kirurgom koji je nedavno objavio knjigu o svojim neuspjesima i pogreškama za vrijeme dugogodišnje karijere u nekoj londonskoj bolnici s namjerom da mladim kirurzima pomogne pri izučavanju kompleksne materije sakrivene u bezbrojnim moždanim ćelijama, krvnim sudovima i živcima na unutarnjoj strani lubanje.
U jednom dijelu razgovora poznati kirurg naglasio je da oboljenje u mozgu ili tek jedna mala pogreška prilikom kirurškoga zahvata može drastično promijeniti ne samo tjelesno zdravlje pacijenta, nego i njegov karakter, pa od savjesnih ljudi u roku od nekoliko trenutaka postanu bezobzirni egoisti, a od nasmijanih ljudi teški depresivni bolesnici.
Danas sam često bacao pogled prema Helmutu – djeluje opušteno i smiješi se ljubazno, isto kao i jučer, prije nego je počeo tražiti zaboravljeni mobitel šećući nervozno po sobi i djelujući neuračunljivo i agresivno.
Tekst: Blago Vukadin
Foto: Zadarski list