BLAŽEVIĆ NA KRAJU SVJEDOČENJA O PADU JAJCA: “Više nisam mogao a manje nisam htio”

-U uvodu ovog teksta, u poglavlju “Motiv” obrazložio sam razloge mog javnog istupa gdje sam između ostalog naveo da to činim i radi zaštite moga imena i funkcije koju sam obnašao. U višedesetljetnim orkestriranim napadima (kako zluradih pojedinaca tako i kojekakvih foruma), moje ime i moja funkcija (Zapovjednik HVO-a Jajca) često se (izravno ili neizravno) spominjala u kontekstu izdaje/prodaje grada etiketirajući me izdajnikom. Fascinantno je kako su te, ničim utemeljene salve napada (izrečene s nevjerojatnom lakoćom) uglavnom dolazile od osoba s periferije ratnih zbivanja i isključivo od ljudi koje uopće ne poznajem (kao ni oni mene). Da budemo načisto, kratko i jasno: “Nisam izdao/prodao grad, nije to uradilo ni moje nadređeno zapovjedništvo HVO-a.” Ja sam profesionalni časnik/oficir, ponosan na sebe i svoju profesiju (koja nije samo vojna). “Grad se ne prodaje niti se može prodati.” Kao profesionalnom časniku riječ izdaja mi je stran pojam. Volio sam i volim svoj grad, svoj narod, svoje sugrađane, svoje susjede. Ponosan sam na sebe, na svaku minutu provedenu sa suborcima i građanima braneći svoj/naš grad. Nisam ništa izgubio, ne žalim ni za čim. Bila mi je čast i privilegija biti na raspolaganju svom narodu i svom gradu. Jedan general iz američkog građanskog rata zatražio je od svojih suboraca ako pogine da mu na nadgrobnoj ploči stave natpis “Više nisam mogao a manje nisam htio”. Nakon što je poginuo, udovoljili su njegovoj želji i uradili što je tražio.

Agresor ne pomaže, agresor napada, razara, siluje…

Za one koji me znaju (moja djela to potvrđuju) upravo sam se tako i ponašao braneći svoj/naš grad. Iskreno “više nisam mogao a manje nisam htio”. Zato, molim vas, nemojte nam lijepiti etiketu izdajnika, ni meni ni mojim suborcima, to boli. Nemojte nas nazivati agresorom – i to boli. Neprilično je i nema nikakva smisla (ako nije u pitanju mržnja) nazivati one koji brane svoja/vaša rodna ognjišta agresorom. Ako ništa drugo onda se upitajte prije nego izustite/napišete tu riječ kakav je bio taj agresorski časnik Stjepan Blažević (ujedno i vaš zapovjednik) koji je ne praveći razliku među braniteljima (spašavajući im živote) slao na desetine teško ranjenih boraca TO-a Jajca u bolnicu na Firule (Split) gdje bez uputnice s njegovim potpisom i odobrenjem ne bi bili primljeni. Agresor ne pomaže, agresor ne brani. Agresor napada, razara, pali, siluje, ubija i ne šalje zarobljenike i ranjenike u bolnice nego u logore. Siguran sam da ste svjesni te činjenice jer smo to kao narodi (Hrvati i Bošnjaci) iskusili u toj brutalnoj velikosrpskoj agresiji. Nemojte nas poistovjećivati s njima. Ne činite to zbog vas samih, zbog vašeg digniteta i digniteta naroda kopjem pripadate.

Izvan konteksta: Kako sam već napomenuo da je ovo moje prvo i jedino obraćanje i budući da drugoga zasigurno neće biti, koristim ovu priliku da kažem nešto izvan konteksta teme i razloga zbog kojih sam se odlučio na ovaj istup/obraćanje. Iako sam svjestan činjenice da je sve nekako prekasno i da nije baš “dobro vrijeme” u trenutku globalne krize zamarati javnost (za neke, nadam se ne i za sve) za život nevažnim temama. Ipak, svjestan svega toga, povodeći se razmišljanjem da je jako bitno (bez obzira na vrijeme) pored postojećih (uglavnom jednostranih) verzija istine ponuditi i ostaviti, ako nikome drugom onda povjesničarima i naraštajima koji dolaze i moju/ našu verziju istine.

Također, izvan konteksta, za one koji to navodno nisu znali samo da podsjetim da je Jajce tragično vojnički palo 1992. Da bi tragedija bila veća, nakon njegova pada u ratu, u godinama nakon njegova oslobođenja 1995. grad je pao i moralno. Reklo bi se ništa ni neobično a ni posebno, sasvim normalna (za one koji poznaju povijest) poslijeratna priča. Ista, gotovo doslovno prepisana priča u kojoj lažne veličine i glavni akteri, tobožnji nacionalni heroji uz blagoslov njihovih mentora “sve što je vrijedilo i vrijedi” u ratu (ono što nas čini ponosnim) uglavnom pripisuju sebi, stavljajući to na listu svojih zasluga, a sve negativno i loše pripisuju drugima.

Poltronsko dodvoravanje dekoriranim uzvanicima

Pišu se tu razne novinske kolumne, bezvrijedne doktorske disertacije, monografije pada grada, za tu prigodu organiziraju kvazi-znanstveni skupovi, daju se unaprijed dogovoreni intervjui, snimaju dokumentarci i sve to bez glavnih aktera koje se svjesno i planski zaobilazi. Tako smo već desetljećima svjedoci nekog tradicionalno licemjernog (jer nam se smiju u lice) folklora u kojem se na godišnjicama oslobađanja grada pojavljuju jedni te isti protagonisti koji se tobože jedni drugima zahvaljuju (ni sami ne znajući ni kome, ni zašto), odaju se počasti, dijele se raznorazna priznanja i odlikovanja, održavaju razne tribine na kojima se rasvjetljava i evocira ratna 1992.

Taj folklor je ništa drugo do poltronsko dodvoravanje dekoriranim uzvanicima kako bi se medijskim istupima zadovoljio njihov bolesni ego i već po oprobanim receptima partijskog ulizivanja priskrbile ničim zaslužene privilegije. Vjerujte mi da svakog poštenog domoljuba i ratnika, istinskog dragovoljca koji se nesebično nudio u obrani grada i Narodu kojemu pripada, istom, ako ne i s većom boli muči ta nepravda koja je dovela do moralnog posrnuća grada.

Primjera radi, na tim godišnjim smotrama folklora pojavljuju se, sad već visoko rangirani i odlikovani (i sami sebi smiješni) časnici, manje više polupismeni ili nepismeni likovi koji se nikad nisu profesionalno izgradili ni dokazali kako prije, tako ni poslije rata, likovi koji su svoju karijeru gradili kupljenim ili poklonjenim (nagrade!) fakultetskim diplomama, partijske ulizice i uglavnom oni koji baš i nemaju neke veze s obranom ili oslobađanjem grada. Neki, koji se besramno pojavljuju na takvim svečanostima, trebali su biti i streljani. Tu su oni koji su širili i još uvijek šire međunacionalnu mržnju i netrpeljivost, mentori koji su zagovarali i odobravali ubojstva, prijetili i prijete ubojstvima političkih neistomišljenika i uz sve to za svoju „odanost“ gradu bivaju nagrađeni titulama počasnih građana. Na takvim se godišnjicama, kada se odaje priznanje poginulim i stradalim sa svetog mjesta lansiraju nove laži, prisvajaju se sjećanja (citati) drugih prezentirajući ih neinformiranom puku kao svoja osobna. To su počasni građani koji nikako da se dogovore (desetljećima nakon pada grada) sa sobom samima jesu li grad napustili prvi ili zadnji. Po potrebi (medijski zapisano) su prvi a isto opet po potrebi i zadnji. Tu se pojavljuju raznorazni demagozi koji više od 30 godina (zbog osobnih interesa) destruktivno djeluju na razvoj grada i njegov duh. Takvi nemoralni likovi (sumnjive prošlosti i sadašnjosti) doveli su do potpunog moralnog kolapsa grada.

Svakako u ovom dijelu kritički sam se osvrnuo na poslijeratna zbivanja u redovima jajačkih Hrvata. Siguran sam da je moralna slika i jajačkog bošnjačkog korpusa skoro identična bez obzira slavili oni dan oslobođenja tjedan-dva prije ili tjedan-dva poslije Hrvata. Kao što rekoh ista prepisana priča.

Prestati s besmislenim traženjem krivca među žrtvama

Ono, što bih poručio i jednima i drugima je da prestanu s tim besmislenim međusobnim upiranjem prsta jednih u druge tražeći isključivog krivca u onima koji to zasigurno nisu. Prepustite to nepristranim povjesničarima a svoju energiju, razum i ljubav prema gradu usmjerite prema istinskom krivcu naše tragedije koja nas je ni krive ni dužne pogodila 1992. Zna se tko je agresor, a tko žrtva. Zna se tko je mjesecima palio i razarao naše domove, tko je to neprekidno 42 dana avijacijom JNA razarao uže i šire područje grada, zna se tko je (svjetski presedan, postoje arhivski audio-video snimci) sa svega 500-600 metra zračne linije zvjerski razarao bolnicu (otvorenog tipa) u centru grada napučenu bolesnicima i ranjenicima, zna se tko se protivno ženevskoj konvenciji i ratnom pravu, iživljavao nad golorukim građanima bacajući na njih rakete tipa Luna (balističke, zemlja-zemlja rakete namijenjene isključivo za masovno razaranje i potpuno uništenje velikih vojnih utvrda, a ne za razaranje civilnih objekata napučenih golorukim građanima), zna se tko je bacao kasetne i napalm bombe paleći i razarajući grad svom mogućom artiljerijom, zna se tko je nama u razmjeni mrtvih u sanducima isporučivao naše poginule prevrnute potrbuške s isječenim genitalijama i s povezima od bodljikave logorske žice, zna se tko je molio naše sugrađane Srbe da ne napuštaju grad, da ostanu s nama kako bi se zajednički suprotstavili zlu a njihov odgovor je bio da odlaze kako bi se vratili i osvojili grad samo za sebe. Zna se tko je, dok još nismo ni znali da je rat počeo, imao pripremljene logore u koje su odvedeni civili (samo zato sto su Hrvati ili muslimani) s njihovih kućnih pragova ili tvorničkih kapija, zna se…, zna se…, sve se zna.

Zato prestanite s tim besmislicama traženja krivca među žrtvama. Krivac je agresor koji je za svoja nedjela nagrađen genocidnom tvorevinom Republikom Srpskom. Umjesto da svoju energiju trošite u pravnoj borbi potraživanja ratne štete za razoreni grad i nanesenu bol, da se ujedinite u borbi ukidanja nepravedno stečenog (darovanog im) entiteta koji sada hoće biti i država ili dio one iste države koja je stajala iza svih tih zločina, te brutalne agresije i razaranja i našeg grada, vi i dalje slijepo prstom upirete u žrtvu. Trebate znati da te optužbe ne koriste nikome, naprotiv vode grad u daljnje podjele i moralni ponor.

Ovim obraćanjem javnosti i prezentiranjem istine ispunio sam svoju zadaću. Moja misija je završena. Nastavljam sa svojim životom fokusiran na sebe, svoju obitelj, prijatelje, na sve ono što me čini sretnim i korisnim. Ne želim ništa više elaborirati niti bilo koga u bilo što uvjeravati. Savjest mi je čista, mirno spavam. Oduvijek sam živio od svog truda i rada, tako će biti i dalje. Sve što sam činio za grad, činio sam s najboljim i najiskrenijim namjerama i uvjerenjem da je to što radim najbolje što mogu. Činio sam to iz ljubavi prema gradu i njegovim građanima. Nisam ništa tražio zauzvrat niti mi što treba, čak ni jedno hvala jer je to bila moja profesionalno-moralna obveza i najmanje što sam mogao uraditi za grad koji me iznjedrio.

Pozdrav svima i neka vas dragi Bog čuva, vas i vaše obitelji.”

KRAJ.

Ukoliko želite pročitati tekst gospodina Blaževića u cjelosti, kliknite OVDJE./HMS/