Zapovjednik Glavnog stožera HVO-a Jajce 1992. Stjepan Blažević u nastavku svjedočenja o padu Jajca, nakon pada linija obrane na Ćaninom polju govori o dolasku zapovjednika Zbornog područja HVO-a Središnja Bosna pukovnika Tihomira Blaškića i predsjednika HDZ BiH Središnja Bosna Darija Kordića u njegov stožer u Jajcu:
-Dok sam tako razmišljao što mi je činiti (oko 6 sati ujutro, ponedjeljak 24. 8. 1992.) otvorila su se vrata mog ureda u koji su pod punom ratnom spremom, s pancirkama i kacigama na glavi, niotkuda, ušli Darijo Kordić i Tihomir Blaškić. Zamolio bih čitatelje da još jednom obrate pozornost na datum i vrijeme njihova dolaska koji opovrgava istinitost citata Midhata Karadžića “da je HVO nakon posjete D. Kordića i T. Blaškića napustio liniju na najkritičnijoj točki obrane, bez ikakvih napada agresora”.
Odmah nakon što smo se pozdravili rekao sam im (doslovno) “Jebi ga, palo je Ćanino polje” uz komentar da su uspjeli stići samo dva sata ranije to se ne bi dogodilo. Sudbina, ta dva sata izgubili su na putu pošto su ih napali zrakoplovi JNA u rajonu sela Kruščice i Magarovaca. Ukratko sam im objasnio (spomenuvši imena glavnih aktera) kako i zašto je došlo do pada Ćaninog polja i samovoljnog povlačenja. Nismo gubili vrijeme, rekli su mi da su došli u pomoć sa 136 potpuno opremljenih i naoružanih pripadnika HVO-a Srednje Bosne koji mi se (s njihovim zapovjednicima) stavljaju na raspolaganje.
Pošto sam već imao plan u glavi, predložio sam da se pristiglo ljudstvo (pomoć) odmah uputi u rajon zaseoka Blaževići (zapovjedništvo II. bojne) odakle će potom u grupama biti odvedeni u rajon napuštene linije obrane kako bi, gdje god je to moguće, zaposjeli napuštene dijelove (pokušati spasiti što se može), a gdje nije moguće – uz potrebne korekcije – formirati i raditi na što bržem utvrđivanju nove crte obrane. Prihvatili su moj prijedlog/plan.
Odmah sam, uz precizno i detaljno objašnjenje što treba uraditi, izdao verbalnu (za pisanu nije bilo vremena) zapovijed stožernom operativcu Franji Crnoji da osobno koordinira i rukovodi realizacijom dogovorenog plana. Pitao sam ga da mi potvrdi može li i osjeća li se sposobnim za izvršenje povjerene mu zadaće. Odgovorio je pozitivno: da može i da će uraditi ono što sam od njega tražio.
Kukavica i slatkoriječivi prepredeni poltron
Digresija: Na moju veliku žalost i razočarenje (iako to nije tema mog obraćanja) pogriješio sam u procijeni i odabiru osobe kojoj sam povjerio tako važan zadatak. Radilo se o osobi koja mi je bila naturena/podmetnuta kao jedan od operativaca u formiranju i ustrojavanju stožera. Ispostavilo se da se radi o kukavici, slatkorječivom prepredenom poltronu, vojničkoj neznalici čija je prisutnost u stožeru bila isključivo motivirana osobnim porivom čuvanja vlastite guzice i izbjegavanju izravnog odlaska na neku od crta obrane. To mu je bio prvi i zadnji povjereni zadatak pod mojim zapovjedništvom. Njegov doprinos stožernog operativca kao i bilo kakav doprinos u obrani grada sve do njegova pada, bio je ravan nuli. Lik je više remetio, politizirao, negativno djelovao i sputavao druge u radu nego što je svojom prisutnošću i radom doprinosio obrani grada.
Prilikom izricanja zapovijedi dogovorili smo se da budemo u stalnom kontaktu (posredstvom motorole) kako bi me s vremena na vrijeme izvještavao o napretku izvršavanja povjerenog mu zadatka. Od trenutka njegova slanja na izvršenje zapovijedi (u razdoblju od 3 do 4 sata) kontaktirao sam ga više puta i svaki put njegov odgovor je bio da je sve pod kontrolom i da sve ide prema planu.
Negdje oko podne, sumnjajući u istinitost njegovih izvješća, odlučio sam uputiti se u rajon Gole planine kako bih se osobno uvjerio dokle se stiglo s provođenjem izdate zapovijedi. Oko 14 sati stigao sam na lokaciju Jozarića/Babića Oputja gdje sam imao što vidjeti. Tog sparnog ljetnog popodneva u jednoj većoj udolini zatekao sam između 130 i 150 bojovnika HVO-a koji su se izležavali u hladu bukove šume. Kada sam ih upitao što rade, odgovor je bio da ni sami ne znaju što se događa, tu se izležavaju već satima.
Naime, radilo se o vojsci koja je prije nekoliko sati, pod zapovjedništvom i koordinacijom Franje Crnoje, trebala zaposjesti dijelove napuštene linije Ćaninog polja i pristupiti utvrđivanju novih crta obrane. Na moje pitanje gdje je Crnoja – trebao je i morao biti s njima – nisu imali pojma. Odmah sam motorolom stupio u vezu s F. Crnojom i upitao ga gdje je i što radi. Javio se s neke, samo njemu znane lokacije (mišje rupe), kilometrima daleko od dijela bojišnice na kojoj je prema zapovijedi morao biti fizički prisutan i operativno djelovati. Kukavički se skrivao duboko u zaleđu, na sigurnom (daleko od dezorijentiranog ljudstva postrojbe kojoj je morao biti na čelu), kako se osobno ne bi izlagao opasnosti i pritom me lažno izvještavao o uspješnom izvršavanju zapovijedi koju je “razumio, kao takvu prihvatio i potvrdio da je voljan i sposoban izvršiti.”
Bez daljnjeg elaboriranja, mislim da je svima jasno što slijedi nakon takve obmane/izdaje. Činjenica da se radilo o dragovoljcima nikog ne oslobađa moralne odgovornosti ali je moral spomenutom operativcu stran pojam. To ga ne sprječava da i dalje, poslije pada grada, s pedigreom i karizmom tobože iskusnog ratnog operativca HVO-a nastavi u istom stilu (s distance, iz mišjih rupa, kojekakvih zapovjedništava) poltronski djelovati, gradeći karijeru visokog časnika i besramno (s onima sličnim njemu) sudjelovati na raznoraznim tribinama, besmislenim forumima bistreći ratnu povijest i strategiju obrane grada 1992. Ništa strano ni neobično u tome, to je popratna pojava karakteristična za svaki rat.
Nakon što sam se suočio s tom obmanom i izdajom, zatražio sam od vojske da se odmah pripremi za pokret. Rekao sam im da nemamo vremena, da je zadatak na koji su bili upućeni već odavno morao biti završen (još u jutarnjim satima tog dana) i da u roku od pet minuta, sa mnom na čelu, krećemo u zaposjedanje izgubljenih i napuštenih linija. Svi su, bez pogovora, pristali na pokret i izvršenje spomenutog zadatka osim Tomislava Ivića, bojovnika II. bojne jajačkog HVO-a kojem sam zapovjedio da odloži oružje i opasač s municijom, da je slobodan i da može ići kući (gdje hoće), što je i uradio.
Pogibija Nike Ladana i ranjavanje Boška Lada i Franje Pterušića
Budući da zbivanja koja su uslijedila nakon što sam poveo vojsku (tad već u mnogo kompliciranijim uvjetima) nisu vezani za pad Ćaninog polja, samo bih još napomenuo, a time ujedno i završio elaboriranje na tu temu, da smo do sumraka uspjeli zaposjesti veći dio napuštene linije i da smo pri tome zaposjedanju na nesreću i veliku žalost (u rajonu Vrbičkih livada) imali jednog mrtvog i dvojicu ranjenih bojovnika II. bojne jajačkog HVO-a. Jedan mrtav (Nikola Ladan, zvani Kićo), dva ranjena (Boško Ladan i Franjo Petrušić). Ti gubici (kao i drugi) su me strašno pogodili i ostavili dubok i neizbrisiv trag u mome životu. Posebno me pogodila pogibija Nikole Ladana koji je bio pokošen gelerima minobacačke granate dok je stajao svega metar ili dva iza mojih leđa. Te večeri (ponedjeljak, 24. 8. 1992.), oko ponoći, nakon što smo utvrdili novu i dijelove stare crte obrane, emocionalno i fizički potrošen uputio sam se u župni ured crkve sv. Ive u Podmilačju gdje sam se susreo s T. Blaškićem i D. Kordićem. Izvijestio sam ih o gubicima i trenutačnom stanju bojišnice.
Napomena: Važno je napomenuti da je zarobljavanje (izdaja) Igora Kaćunka znatno utjecalo na daljnja događanja koja su prethodila padu Ćaninog polja. Čin izdaje, pored kompromitiranja vojno obavještajnih informacija negativno se odrazio na moral pripadnika HVO-a. Neposredno nakon njegova zarobljavanja uslijedile su žestoke borbe (pojačanog intenziteta) duž cijele crte obrane, učestalo gubljenje i vraćanje vitalnih dijelova linije obrane praćenih velikim gubicima na obje strane, koji su još više potencirali problem nedostatka ljudstva u uvjetima ultimativnog očuvanja tog strateški važnog dijela bojišnice. Svakako da je taj događaj doprinio padu Ćaninog polja ali nije u rangu spomenuta tri razloga zbog čega sam ga svjesno izostavio s liste ključnih razloga.
U završnom opovrgavanju “Druge neistine” kojom se izravno, kao krivce i izvršitelje tobožnje izdaje/prodaje grada neutemeljeno prozivaju nadređene institucije i strukture HVO-a, poslužit ću se samo s nekoliko povijesnih činjenica iz te ratne 1992. koje će (nadam se) potaknuti građane Jajca (što je i cilj) na kritičko razmišljanje, kojim će doći do istine shvaćajući težinu apsurdne inkriminacije.
– Dana 27. 10. 1992. primio sam zapovijed (prilog B) iz zapovjedništva HVO-a Zbornog područja Vitez, potpisnik zapovjednik pukovnik Tihomir Blaškić. S obzirom da je moje nadređeno zapovjedništvo do u detalje bilo upoznato s težinom situacije u Jajcu, uputili su mi zapovijed u kojoj se inzistiralo da se grad (do pristizanja pomoći) mora braniti po bilo koju cijenu pritom inzistirajući na strijeljanju za neposlušnost i pokušaj samovoljnog povlačenja i dezerterstva.
Uz gore priloženu zapovijed, istoga dana ali nešto kasnije zaprimio sam još jednu, znatno podrobniju/proširenu borbenu zapovijed iz zapovjedništva HVO Operativne Zone Srednja Bosna, s potpisom pukovnika Tihomira Blaškića. U novo-pristigloj zapovijedi se inzistiralo da se grad (do pristizanja pomoći) mora braniti po bilo koju cijenu, da se u njegovoj obrani koriste sve raspoložive snage s naglaskom korištenja postojećih i hitnom utvrđivanju novih fortifikacijskih objekata obrane na svim prilazima užeg područja grada, pritom inzistirajući na strijeljanju za neposlušnost, samovolju i pokušaj dezerterstva. Na moju i vašu žalost traženu zapovijed nisam uspio pribaviti.
Volio bih da mi netko objasni (po mogućnosti netko od autora plasirane laži ili zagovornika izdaje HVO-a) tko to, koje zapovjedništvo, izdaje takvu zapovijed u kojoj se inzistira čak i na strijeljanju kao jednoj od stegovnih mjera obrane grada ako uistinu želi izdati/prodati grad. Takve tvrdnje (pod uvjetom da se ne koriste u propagandne svrhe) u apsolutnoj su kontradikciji sa zdravim razumom.
Tko je branio Jajce?
– Dalje, volio bih da građani Jajca znaju koliko je to jedinica TO-a BiH (Armije BiH) izvan Jajca, iz drugih gradova/općina BiH poslano i došlo u pomoć braniti Jajce, braniti državu BiH od agresije koja se (gle čuda) branila i u Jajcu. Odgovor je: niti jedna postrojba TO-a nikad nije došla kao pomoć u obranu Jajca.
– Znaju li građani Jajca koliko je to pripadnika TO BiH iz drugih gradova/općina BiH (osim tzv. Krajišnika koje je grad primio i udomio nakon gubitka njihovih domova pod najezdom velikosrpske agresije) poginulo ili ranjeno braneći Jajce. Odgovor je opet isti: ni jedan mrtav, niti jedan ranjen.
-Osim branitelja, koliko građana Jajca zna da su postrojbe HVO-a Kiseljaka, Kaknja, Zenice, Busovače, Travnika, Novog Travnika, Viteza, Kreševa, Fojnice, Bugojna itd, dolazile braniti grad Jajce? Za one koji ne znaju, odgovor je da jesu i to u golemom broju, opremljeni i naoružani, ne tražeći čak ni hranu za vrijeme boravka na jajačkoj bojišnici. Osim što su slali opremljeno i naoružano ljudstvo, uvijek su sa sobom donosili (koliko su mogli) i neophodna materijalno – tehnička sredstva koja su napuštajući smjenu ostavljali nama na raspolaganje kao pomoć u obrani grada. Samo ilustracije radi (kao što sam već napomenuo), dva sata poslije pada Ćaninog polja Darijo Kordić i Tihomir Blaškić su doveli 136 potpuno opremljenih i naoružanih bojovnika HVO-a. Možete li zamisliti što bi bilo s gradom (iako su kasnili) da nisu došli to jutro. Vjerojatno bi već, ako ne tog dana (24. 8. 1992.), onda sigurno za dan ili dva imali crtu obrane na Volijaku.
– Koliko Jajčana zna da je nakon prvog pristizanja pomoći iz Srednje Bosne (satnija HVO-a Vitez, te odmah potom i pomoć HVO-a Zenice od oko 100 do 120 bojovnika – slane prije pada Ćaninog polja) Zapovjedništvo HVO-a Zbornog područja Vitez poslije toga nastavilo s istom praksom šaljući nam u kontinuitetu do 200 branitelja pomoći sve do pada grada?!
– Napokon, znaju li građani Jajca da su pripadnici HVO-a Srednje Bosne, Zenice, Livna ginuli i bivali teško ranjavani braneći Jajce? Ako nisu (u što ne vjerujem), odgovor je: jesu i to nekoliko poginulih, nestalih i veći broj ranjenih.
Nakon svih ovih nepobitnih činjenica sasvim je izvjesno da je vojno-politički vrh HVO-a činio sve ono što vojno – politički vrh Armije BiH nažalost nije a trebao je, mogao je i morao činiti ako im je doista bilo u interesu da brane i obrane grad.
Volio bih znati na čemu se to temelji sramna, ničim utemeljena, klevetnička optužnica kojom se proziva vojno-politički vrh HVO-a za izdaju/prodaju grada. Volio bih, sigurno i građani Jajca, da vidim bar jedan jedini valjani argument koji ide u prilog te nebulozne tvrdnje Midhata Karadžića.
Halilović: Neću da razgovaram s ustašama
Iz svega priloženog, očigledno je koliko je vojno-politički vrh HVO-a, za razliku od TO BiH (kasnije Armije BiH) bio angažiran i izravno uključen u obranu Jajca. Nakon sve te nesebične pomoći, nemjerljivog i neprocjenjivog doprinosa u njegovoj obrani nameće se sasvim logično pitanje: Zašto bi to radio ako su ga planirali izdati/ prodati? Uz to, odmah se nameće i drugo (uzročno – posljedično) logično pitanje: zašto vojno politički vrh Armije BiH, kojeg nitko ne krivi i ne proziva za prodaju/izdaju grada, nije baš ništa uradio na pomoći obrane Jajca? Zašto nije poslao/uputio niti jednu jedinu jedinicu, niti jednog jedinog vojnika („osim pukovnika Dedića“) u pomoć obrani grada, nego je sve to vrijeme (kao i većina TO-a Jajca) bio u ulozi pasivnog i krajnje nezainteresiranog promatrača? Ilustracije radi, u prilog mojih tvrdnji i potvrde te njihove neshvatljive pasivnosti i krajnje nezainteresiranosti i nebrige o sudbini Jajca i Jačana je i sastanak (prilog D) delegacija HVO i Armije BiH održan u Sarajevu 7. 10.1992. Na tom sastanku, na kome se očekivalo da će glavna tema razgovora biti kako pomoći Jajcu koje je u to vrijeme bilo u epicentru ratnih zbivanja BiH ratišta, zaslugom delegacije Armije BiH, Jajce se nije spomenulo niti jednom jedinom riječi.
Očekivanja delegacije HVO-a su bila da će točka razgovora “Kako pomoći Jajcu” biti točka broj jedan s kojom se taj sastanak trebao otvoriti i zatvoriti. Nažalost, nakon nekoliko pokušaja delegacije HVO-a da bezuspješno nametne tu temu i planskog, perfidnog ignoriranja delegacije Armije BiH, do razgovora nije došlo. Zabrinutost i zainteresiranost vojnopolitičkog vrha Armije BiH za pomoć Jajcu može se sažeti u izjavi koja je prethodila tom sastanku i koju je izrekao ni manje ni više nego načelnik Vrhovne Komande Armije BiH general Sefer Halilović, koji je prema planu i sam trebao nazočiti tom sastanku u zgradi Predsjedništva BiH. Naime, general Halilović, odbio je doći na sastanak uz komentar (prilog D) upućen generalu Armije BiH Stjepanu Šiberu:
“Neću da razgovaram s ustašama. Svi su oni ustaše osim tebe… Slaži Stjepane, što znaš slaži, reci da sam bolestan i da imam temperaturu.” Da podsjetim građane Jajca da se radi o istoj osobi, generalu koji tvrdi da je HVO izričiti krivac za pad Jajca, da se radi o osobi koja je dan prije prinudnog povlačenja HVO-a s crta obrane grada, izdao zapovijed svim jedinicama TO-a Jajce da se 27. 10. 1992. do 13:30 sati povuku s svih linija obrane grada, o generalu kojeg Jajce ne zanima i o kojem ne želi čak ni razgovarati, a kamoli mu pomoći. Eto tu je, u toj izjavi (uz sve prethodno) sažeta prava istina o tome kako se vojno-političi vrh Armije BiH, za razliku od vojnopolitičkih struktura HVO-a odnosio prema Jajcu i njegovoj obrani.
Time i završavam opovrgavanje neistina sadržanih u optužbi Midhat Karadžića koji u svojoj knjizi “Jajce u predratnim i ratnoj 1992. godini”, na stranici 304. tvrdi da su ”vojnici HVO počeli napuštati područje općine Jajce. Tu prazninu su nadoknađivali Krajišnici, koji su od kraja juna dolazili u srednju Bosnu, posebno su bili zainteresirani za jajačko bojište jer su tako bili bliži u oslobađanju svog zavičaja. Nakon posjete Darija Kordića i Tihomira Blaškića, HVO je napustio liniju na najkritičnijoj tački obrane, bez ikakvih napada agresora”.
Nadom da sam uspio u naumu rasvjetljavanja povijesne istine demantirajući višedesetljetne, medijski orkestrirane laži (inicirane porivom pojedinaca) nudeći građanima Jajca informacije iz prve ruke”.
Kraj VI.dijela. Nastavit će se…/HMS/
Izvor: Hrvatski medijski servis