Štioci moji, primjetili ste, pretpostavljam, da se ove godine javno sve češće negira više od tisuću godina star identitet rvackog kraljevstva, kao i postojanje rvacke državnosti od stoljeća sedmog. Ne samo da se negira nego se baš ove jubilarne Tomislavove godine agresivno po svim rvackim zemljama oživljava zločinac Tito i njegovo zlodilo Jugoslavija. Gadi mi se o tome nabrajati sve tzv. kulturne a političke predstave po ciloj Rvackoj, a naročito po gradu Zagrebu. Ne govori se slučajno da je Zagreb posto novi glavni grad nove Jugoslavije. Pročitajte tekst Maje Hrgović u tjedniku, koji ja zovem Pseudonim (Dnevno) od 14. 02. 2025. pa ćete se uvjeriti.
Paralelno s veličanjem zlotvora Tite u medijima se negira važnost i veličina kralja Tomislava, iako je i od Rima i od Carigrada bio priznat. Neki čak i njegovu krunidbu za kralja, kao i misto krunidbe, stavljaju pod upitnik. Ide se čak dotle da se misto krunidbe primišća s Duvanjskog polja, ni manje ni više, nego u bivši Titograd, danas Podgoricu. U tom pravcu je ovih dana na televiziji govorila i jedna obla dvoprezimena umirovljena gospođa i pisao u Jutarnjem od 21. o2. 2925. znanjem uveli Neven Budak. Sljedbenici povjesničara falsifikatora i južnoslavena, Ferde Šišića, šoroševci; razne markovine, jakovine, goldštajni, klasići… posebno su ove jubilarne Tomislavove godine aktivni.
To me je, štioci moji, natjeralo da opet napišem nešto, iako mi to nije struka, o našem slavnom kralju i njegovu vrimenu vladanja rvackim zemljama na temelju svog saznanja o tim vrimenima.
Prije nego išta kažem o izvorima svog saznanja, palo mi je na pamet da sam, za vrime urednikovanja u Tomislavu, dobio jedno pismo bračnog para, rodom iz Zagreba, prezime sam im zaboravio, povjesničarke i arheologa, koji su imali sriću da su 1945. izbjegli Titin pokolj i nastanili se, kao i mnogi drugi Rvati, u Argentinu i tako ostali živi. Njih dvoje su, kako pišu, saznali da je cjelokupna dokumentacija o kralju Tomislavu i njegovu vrimenu nestala iz papinske arhive u Vatikanu, i završila, kao i mnogi drugi svitu važni dokumenti, u nekim londonskim arhivima. Sitimo se (Put po Dalmaciji) proengleske aktivnosti Mlečanina Alberta Fortisa. Pismenim putem su zatražili da im se omogući fotokopiranje tih dokumenata, ali su odbijeni. Pitam se, zašto naša rvacka vlast nije prije dvadeset godina poslala odgovarajuće stručnjake za utvrđivanje činjenica iz rvacke povjesti i u Rim (Vatikan), i u Carigrad, i u Beč, i u Peštu, i u Beograd, kao i u London. Istinu o nama neće reći Šoroševi plaćenici; oni su zaduženi za izvrtanje povjesnih činjenica. Kad ćemo se već jednom dozvati pameti?
Svašta sam o nama i našoj povjesti ( Prešućena povjest dr. Jure Krište) čitao i čitam ali sam većim djelom prihvatio tumačenje izvora naše povjesti ( O upravljanju carstvom bizantskog cara Porfirogeneta iz 10. stoljeća, Rvacke kraljevske kronike iz 11. stoljeća, Ljetopisa popa Dukljanina iz 12. stoljeća…) povjesničara i stručnjaka Vjekoslava Klaića, Dominika Mandića, Tadije Smičiklasa, Muhameda Hadžijahića, Mladena Lorkovića, Antuna Dabinovića, Mate Marčinka, Antuna Zakarije…
Čitajući njih davno, a i sada, za pripremu ovog teksta, saznao sam puno lipi stvari, štioci moji, od kojih ću neke i vama u ovom tekstu pripovidit. Tako saznadoh da se na Duvanjskom (svetom, kako ga zove Klaić) polju nije okrunio samo kralj Tomislav, nego i prvi naš kralj Budimir, kojem je u utvrdu na brdu Lib na Duvanjskom polju, kraljevske insignije donio papin legat. Važno mi je bilo saznanje da je papa jednom narodu, u pravilu, samo jedanput davao kraljevsku krunu, i da je se na Duvanjskom polju održalo nekoliko važnih nam rvacki sabora.
Na poziv bizantskog cara Heraklija došli smo iz Velike Rvacke (vojska i narod petorice braće i dviju sestara) od 625. do 630. godine na područje od Istre do Albanije da spasimo Carigrad od najezde Avara. Car nas je za taj čin nagradio zemljama koje je on posjedovao ( Ilirik, gornju i donju Dalmaciju, i Panoniju) dajući nam ih u vlasništvo, a veće gradove u Dalmaciji u posjed.
Po tumačenju Antuna Zakarije prvi bitan sabor Rvata na Duvanjskom polju bio je, neposredno nakon dolaska u ove krajeve, 641. godine, a po tumačenju Dominika Mandića 753. godine, kada je ustoličen kralj Budimir. Muhamed Hadžijahić kaže da je veliki dvanaestodnevni sabor na Duvanjskom polju bio 886. godine, kada je donesen i najstariji rvacki zakon Zakon sudnije ljudem, iliti Metodos, kojim su propisana prava i obveze rvackog naroda i države. Više stručnjaka tvrdi da je na Duvanjskom polju Tomislav okrunjen 925. godine. I Klajić, i Sakcinski, i Kukuljević, i Smičiklas, i Marčinko.. su tog mišljenja. Samo ideološki obojeni Ferdo Šišić tvrdio je drugačije, iako ničim nije potkrjepio svoje tvrdnje. Zašto je, na kraju, njegovo mišljenje prihvatio ondašnji zagrebački Kaptol da se iščitati iz spomenute knjige Jure Krište. Nažalost, Šišićevo krivovjerje je danas doguralo čak do Titograda, kao navodnog mista krunidbe kralja Tomislava. Oprosti im Bože iako znaju što čine.
Saznadoh i da je na ustoličenju kralja Budimira bio i kralj našeg kraljevstva, od Kijeva do Krakova, iz kojeg smo došli u ove krajeve. On se zvao Svetopelek, iako neki povjesničari ne misle tako. Meni je logično da je i on sudjelovao u Budimirovu ustoličenju.
U Duvanjskom polju, u Delminiju, u Duvnu je bilo i sjedište biskupije još u antičko vrime. Da je veliki fra Ivan Ančić bio kooperativniji sa svojevremenim Vatikanom, ta slavna i davna biskupija bi bila obnovljena u 17. stoljeću. Neka nije tio pristat na materijalni otkup grija, na simoniju.
Prihvaćam tumačenje imena Duvno, Duovno, Duhovno (slovo h, kao i f, nije postojalo u rvackoj staroj ikavici) polje kao uspomena na smrt svetog Venancija na Duvanjskom polju u 6. stoljeću. Po južnoj Dalmaciji časne sestre i danas zovu duvne, što znači svete; rič svet je u rvackom jeziku novijeg datuma.
Više od tisuću godina duhovni, i svjetovni vladar velikog djela Italije, papa, je našeg čelnog čovika, vođu, glavara, krala, kako ga je narod uvik zvao, nazivo rex kad je naš kral bio moćan, a dux kad nije bio dovoljno jak. Ništa neobično; a ko sve nije bio papa.
Vojvode, kneževi, župani su bili samo vladari određene pokrajine a ne kraljevstva. Najčešće je neko od njih postajao kralj, ali nijedan nije bio vladar cilog kraljevstva. Rvati su svog glavnog vođu zvali isključivo kral, kralj, a Rim i Carigrad onako kako je njima odgovaralo. To je potvrđeno i u Burićevom nedavnom televizijskom serijalu o rvackim kraljevima i kraljevstvu.
I ovo sam saznao, štioci moji, iščitavajući spomenute autore: Rvati su isključivo na javnim skupovima, saborima, stoljećima donosili najvažnije odluke koje su se ticale naroda i države, sve do 1918. godine. Smatram to velikim civilizacijskim postignućem.
Uočio sam da smo stoljećima ispaštali zbog sukoba između istoka i zapada, krivoslavlja i pravoslavlja, između Rima i Carigrada. A zar je danas drugačije, zar Vatikan nije dovršeni postupak oko proglašenja kardinala Stepinca svetim pretvorio u čisti politički slučaj.
Saznadoh i da smo se uvik dilili na dvi struje, nacionalnu i internacionalnu; nekad narodnjaci i latinisti a danas populisti i globalisti.
Vjerojatno, od prelaska na kršćanstvo, imali smo, po volji naših kraljeva, neku vrst autokefalnog biskupa, Episcopusa Croatorum( E.C.). Papa Ivan VIII. Je 879. godine obznanio da je samo njemu podložan E.C., što se nije svidjelo splitskom nadbiskupu jer nije trpio da E.C. bude iznad njega. Zbog sukoba nadležnosti, kao i zbog nekih drugih važnih pitanja, papa Ivan X. je, u dogovoru s kraljem Tomislavom i tadašnjim Episkopusom Croatorum, Grgurom Ninskim, 925. sazvao sabor u Splitu. Papin zahtjev da Grgur ne bude iznad splitskog nadbiskupa, da Rvati više ne upotrebljavaju svoje pismo glagoljicu i da se misu ne govori na rvackom jeziku, Tomislav i Grgur glatko su odbili, da bi 928. na novom skupu u Splitu po papinu nalogu skoro svi papini zahtjevi bili formalno usvojeni, ali u odsutnosti kralja Tomislava. Di je on bio, možda se da iščitati iz dokumentacije koja trune u Londonu. I nakon tog papina skupa u Splitu Rvati su se i dalje služili svojom glagoljicom i misu govorili na starorvackom sve do Drugog vatikanskog sabora. A Episcopus Croatorum je ukinut tek 1330. godine.
A da kralj Tomislav, i sve što se po njemu zove, i danas nekima smeta osjetio sam na vlastitoj koži. Hrvatsko mjesečno glasilo Tomislav uređivao sam pet godina, za vrime Rvackog obrambenog rata, s još desetak nacionalnih zanesenjaka. I šta sve nismo doživili, čak i prjetnje smrću. Manolićeva udbaška banda mi je čak i dicu počela napadati; Tomislav su na Kamenskom iz autobusa znali izbaciti ili nazad u Split vratiti tisuću neraspakiranih komada. Smetali im je što smo u 23 države po svitu širili istinu o Rvatima i Rvackoj.
„Ima u vama Duvnjacima nekaj kraljevsko“, reko mi jedan građevinski inženjer iz Zagreba na slučajnom susretu. Zbog toga: Tomislava nikad dosta, štioci moji.
Sritan vam Uskrs!
Zagreb, 20. ožujka 2025. B a r i š a