Dejan i Svetlana su, kao što se po imenima može pretpostaviti, iz Srbije. Dejan je malo nacionalist, ali kad sam ja u blizini onda postaje kozmopolit. Nije puno drugačiji od mojih Hrvata, jedino što on navija za Zvezdu, ja za Dinamo, ima tu i tamo i pokoji Hajdukovac s naše i Partizanovac s njihove strane. O ratu ne pričamo, da se ne bismo posvađali pred drugim ljudima koji bi kad malo popiju ratovali protiv nekih drugih naroda, pa bi nas konobar izbacio, policija bi nas zatvorila, a nitko nikoga ne bi uspio pomjeriti ni za milimetar.
Svetlanu sam upoznao prije nego Dejana. Izgleda krasno, visoka je i vitka, nasmijana i lijepih proporcija pa sam joj se smješkao nekoliko puta – naravno da u to vrijeme nisam znao da je udana – ali je ona uvijek gledala u stranu, plašeći se valjda da se na zaljubi u mene na prvi pogled.
Neki dan sam dobio poziv da kao tumač dođem na jednu brakrazvodnu parnicu. Ime je doduše stajalo na obrascu, ali se svaki drugi muškarac iz Srbije zove Dejan, a svaka druga Srbijanka je Svetlana, dok sam im prezime zamijenio s jednim njihovim književnikom koji je sanjao o proširenju granica, pa nisam cijelom predmetu polagao neku posebnu pažnju.
Brakorazvodne parnice u pravilu traju kratko – većina ljudi dođe na sud nakon što je sve propalo, obično već imaju nove partnere s kojima žive i osim nekoliko krpica i slika nemaju puno spornih stvari, pa se brzo dogovore.
Dejan i Svetlana su u sudnici malo neobičan par. Dejan je još uvijek zaljubljen u nju – razumijem ga jer je stvarno lijepa – ali Svetlana ne želi više čuti za njega. Kaže na sudu da ju je mlatio, da je ljubomoran, da ne trpi kritiku i da joj je svega dosta. Dejan veli da ona laže, da su se svađali, ali da nikada nije prvi udario, nego je tek dvaput uzvratio nakon što ga je pljunula i posula ga vrućom vodom po glavi. Ne znam ni ja što je bilo a što nije, iako razumijem o čemu pričaju, a kako bi jadni sudac znao tko od njih laže, tko uljepšava, a tko istinu priča kad je nemoguće prevesti sve boje glasa i silne upadice i uvrede?
U braku imaju dvoje djece. Pošto je Dejan nacionalista, osim ako sam ja u blizini, dao je sinu ime Nemanja, po srpskom utemeljitelju neke dinastije. Jednom sam ga pitao je li on možda njihov potomak i kako to da razvoza gajbe piva ako mu je čukundjed bio kralj, a on je rekao da ga ne zajebavam i da je u Srbiji ime Nemanja jako rašireno. Mali princ je miran i simpatičan, igra dobro nogomet i jedan je od najboljih učenika u trećem razredu osnovne škole, dok njegova mlađa sestra, Marina, ide u dječji vrtić, u isti u kojem su moja djeca bila.
Već sam rekao da je Dejan još uvijek zaljubljen u svoju ženu, pa je logično da ne želi razvod braka. Njegova supruga Svetlana je međutim već našla novoga partnera, jednog advokata koji bolje odgovara njenoj ljepoti i koji ne tegli flaše i vreće od jutra do večeri, nego od devet do tri popodne lista akte, savjetuje svađalice kako da lažu na sudu i zarađuje na taj način lijepe pare na ljudskim glupostima.
Prva, druga, treća i četvrta rasprava su završile bezuspješno, još uvijek su vječani. Djeca žive kod Dejana jer on ima majku koja je u penziji i može se brinuti o njima, odvesti curicu u vrtić, dječaka u školu i na trening, skuhati im večeru, napisati zadaću i leći ih krevet. Dejan, kao što rekoh, radi po cijeli dan, ima puno više troškova nego primanja, a Svetlana je bolesna.
Ne vidi se na njoj ništa, izgleda na prvi pogled zdravo. Prije tri godine dobila je dijagnozu da ima gadnu bolest, multipleskleroza se zove. Zvuči nekako suho, kao bolest vinove loze, ali se iza njenog imena kriju teške sudbine. Svetlana je do sada imala dva napada – bolest dolazi u mahovima – a trajne posljedice kod nje su da malo slabije vidi i malo slabije čuje, te da za jednu kratku rečenicu ponekada treba puno više vremena nego mi obični, sretniji ljudi. Mora stalno ići na nekakve terapije i ne bi bila u stanju brinuti se o djeci, pa je teška srca pristala na to da njena bivša svekrva vodi brigu o njima.
Dejan isto kao i ona voli svoju djecu, zbog njih radi i nada se da će jednom otplatiti kredite koje je bez puno razmišljanja uzeo i sada ih mora teško otplaćivati. Kad su se vjenčali htjeli su osvojiti cijeli svijet, a počeli su tu ekspediciju otvaranjem male ćevabdžinice u našem gradu. Tu sam i upoznao Dejana jer volim ponekada pojesti ćevape, posebno ako ima ajvara, a on je nudio i jedno i drugo, i još lepinje, i luk, onaj crveni, isjeckan na sitno.
Novopečeni gazda Dejan planirao je dovesti puno gostiju u svoj lokal – nabavio je nove roletne i stolnjake u lokalu kojeg je iznajmio za skupe pare, a iz financijskih razloga nije stigao obnoviti već prilično ofucane zidove i šank – zaposlio je i jednog Makedonca koji je bio žedan i nostalgičan čim bi čuo pjesmu o Bitoli, te u takvom stanju duha nije puno pažnje posvećivao gostima. U prvim tjednima nakon otvaranja lokala gostima je gazda davao senzacionalan popust – svako drugo jelo bilo je besplatno i još bi se zahvalio na posjetu.
Ne bi to postalo problematično da je faza uvodne reklame potrajala malo kraće, ali pošto je lokal unatoč visoke kirije bio dobro skriven, a ćevapi pored kebaba, japanske riže i pizzerija na svakom ćošku imaju jaku konkurenciju, tako je Dejanova kuhinja privlačila uglavnom mene, jednog Slavonca, dvojicu Bosanaca, tri i pol Srbina – onaj polovični bio je Rumunj iz Vojvodine – pokojeg pijanog Austrijanca i Turčina kojega bi žena istjerala iz kuće prije ručka i koji bi pio samo mineralnu vodu – na njemu je najviše zarađivao, a od nas ne bi mogao preživjeti da smo mu plaćali i dvostruku cijenu, a kamoli kad smo svaki drugi put dobijali besplatno jelo.
Ne valja biti cicija, ali moram priznati da sam za vrijeme besplatnih dana jeo više nego sam to radio kad sam plaćao punu cijenu. Ni drugi gosti nisu bili ništa bolji od mene, pa je Dejanu jednoga dana banka smanjila okvir dat mu na raspolaganje, a povećala rate za već potrošene kredite.
Nakon godinu dana samostalnosti od osvajanja tržišta nije im ostalo ništa osim puno dugova i svakodnevne svađe tko je kriv, tko je započeo i što bi bilo kad bi bilo. Tako su došli do suda i sad se tamo svađaju.
Sporno je kod njih skoro sve, a nemaju skoro ništa. Imaju zato odvjetnike, Svetlana jednoga po službenoj dužnosti jer službeno ne radi i samo neslužbeno spava s jednim drugim pravobraniteljem, a Dejan je sebi uzeo najskupljega u cijelom gradu. On mu je rekao da će sve riješiti, da nema problema, da se radi skoro o običnoj formalnosti, Dejan ga je malo razumio, puno mu vjerovao, pa je od zanemarivih troškova pravnog zastupanja u međuvremenu narasla suma jedne njegove godišnje zarade. Novac je posudio od poznanika i rodbine, banka mu ne da ništa više.
I moje tumačenje moraju platiti, svaki započeti sat košta ih sedamdesetdvaeurapedeset, a nakupilo se je sati, jer kad se oni posvađaju vrijeme nezaustavljivo prolazi.
Zadnji put prije rasprave smo sjedili i čekali ispred sudnice da njihov predmet dođe na red pa smo imali vremena, a ni advokata nije bilo u blizini – oni naime ne vole kad se ljudi direktno dogovaraju. Pričali smo o djeci i nekako smo izračunali da im neće biti lako financirati njihovo školovanje i odrastanje, jer Dejanova majka ne prima baš previsoku penziju, otac mu je nezaposlen, Dejan kao što rekoh razvoza gajbe piva i sokova po gostionicama, a to nije baš najbolje plaćeni posao, dok je Svetlana bolesna i nema nikakvih primanja.
Priznali su jedno drugome da su glupi i da su puno para uzalud bacili kroz prozor, dogovorili se da će se sporazumno razvesti i da neće više otezati, mučiti i blamirati se svojim privatnim stvarima pred drugim ljudima i onda smo bili prozvani.
Sudac je vjernik i živi po svojim idealima, ponekada pomislim da je trebao biti svećenik, pa najprije nastoji pomiriti bračne drugove. To mu kod Dejana i Svetlane nije pošlo za rukom, ali se je obradovao da su barem odlučili u miru se razići. Već su bili počeli diktirati zapisnik o tomu komu pripada koji ručnik i koja krevetnina, i čija je šerpa ona zagorena, a čija ona s poklopcem bez drške, kad su njihovi pravni zastupnici, odvjetnici s aktovkama u rukama, s malim kašnjenjem banuli u prostoriju.
Čim su došli u sudnicu prešli su s „ti“ na „Vi“ i počeli jedan od drugoga tražiti nešto što je naime zadnji put bilo dogovoreno – Dejanove platne liste, izvode s bankovnog računa, potvrdu o Svetlaninoj terapiji i slično. I njihovi mandanti su se ubacili u žustri razgovor, počeli su se prepirati, a sudac i ja smo sjedili i čekali što će biti.
Nije bilo ništa.
Nastavili su svađu pa je ta jedna parnica potrajala tri sata i dvadeset minuta, ja sam lijepo zaradio, odvjetnici još više, a Svetlana i Dejan su se u pratnji svojih advokata, ne pozdravljajući se i gestikulirajući nezadovoljno rukama i glavama, zaputili svatko na svoju stranu.
Danas je nova rasprava, odvjetnike sam za vikend sreo u kafiću, sjedili su skupa za istim stolom i pričali o skijaškim skokovima kad sam navratio. Pozdravili smo se i nismo progovorili ništa o Dejanu i Svetlani. Ne valja naime pričati o poslu u slobodno vrijeme.
Tekst: Blago Vukadin