Kad u Duvnu kažete Jimmy, vjerujem kako skoro da nema nikoga tko ga u našem kraju ne zna – Josipa Ćerdića Jimmyja iz Brišnika.
Ljudina, hajdukovac od glave do pete (neki govore da je to postao i prije nego što ga je Jošanička rodila), odličan nogometaš, ma virtuoz s loptom, kao i sa svim radnim i priključnim strojevima: bagerom, kamionom, labudicom, valjkom… svačime od jednog do ne znamo koliko kotača. I ne samo kotača, i gusjenica. Pa i onih tenkovskih, kad je bilo najpotrebnije, u Domovinskom ratu. Od početka do kraja rata.
Ne znamo jesu li se prije rata poznavali i u kolikoj mjeri ali u samom ratu svi Mandoseljani sklopili su vječna prijateljstva s njim, pa i pok. Dragan Šumanović, u čiji spomen, zajedno s pok. Draganom Perićem Ganom, Jimmy i ostali tenkisti već deset godina organiziraju Memorijalni turnir “Dva Dragana”.
Ovaj put nećemo pisati o stradanju i žrtvi koju su podnijeli hrvatski branitelji. Svi. Ispričat ćemo ratnu priču, koju smo čuli od njega, ali u puno bezbolnijem obliku, ovjekovječenu i sačuvanu i kroz sliku jednog mladog umjetnika iz Brišnika (nisam mu upamtio ime pa se nadam da se neće naljutiti zbog toga).
Svi pripadnici naše Brigade kažu kako im je uvijek bilo puno draže i sigurnije kad su na terenu tenkisti, u vremenu primirja, za ne daj Bože, a pogotovo u napadajnim operacijama. Tenk je tenk.
U ovom slučaju, Bogu hvala, vladao je prividan mir. Nije bilo nikakvih većih ratnih aktivnosti taj dan. U kućama u kojima su bili smješteni, a bile su naravno u blizini prve crte, razumljivo, nije bilo civila. Zapravo bio je jedan jedini, ali na četiri noge – magarac – kojega je pronašao i o kojemu se brinu upravo Jimmy. Bio je glavna maskota i zabava svima. Nije ga plašila ni povremena pucnjava ni granate. Vjerovao je svom Jimmyju, uostalom kao i svi njegovi suborci, koji ga je ukrasio i pravim pravcatim sombrerom, meksičkim šeširom koji je pronašao u jednoj od napuštenih kuća, svezao ga za glavu i provukavši mu i uši kroz rupe koje je napravio u šeširu (svi koji ga poznajemo znamo da u svemu vidi pozitivu pa ju je širio i u teškim ratnim vremenima).
U selu naravno nije bilo trgovine a i kako bi, rat je a i linija razdvajanja je u blizini. No, u susjednom selu, relativno zaštićenom, udaljenom nekoliko kilometara jeste. Budući je bilo ljeto, vojska je ožednjela, a kako nije bilo nikakva vozila u blizini, netko se dosjetio pitati Jimmyja da im posudi magarca. Ta, tko će nositi gajbu piva kad ima magarac u selu?!
Može, naravno – odgovorio je Jimmy, ali pod jednim uvjetom: Budući je riječ o magarcu, a svi znamo kako su tvrdoglavi, moramo se okladiti. Tko prvi uspije pokrenuti magarca, plaća gajbu piva i sebi i “protivniku” – samouvjereno je kazao Jimmy.
Ruka ruci i oklada je odmah pala.
Vojnik koji je došao po magarca pokušao je sve, molio, kumio, mitio, potezao za uši, za rep… Mago se nije pomaknuo ni centimetra. Nakon dva sata muke i znoja, odustao je. Red je bio na Jimmyju.
Svi su znatiželjno promatrali hoće li on uspjeti pomaknuti magarca. A on je svezao magarca za tenk, upalio ga i laganom vožnjom odveo do trgovine gdje je kupio pivo, sebi i drugoj strani, koja je izgubila okladu i pošteno platila račun. Natovario na magarca i pivo dovezao natrag u selo. I dobio okladu. Za nagradu i magarac je popio pivo (zapravo više njih), ali o tome nećemo sad.
I još nešto za sretan završetak: rat je hvala Bogu završio, Jimmy se živ i zdrav vratio svojoj kući a i gazda se vratio na svoje ognjište i preuzeo od Jimmyja svoga magarca koji mu je vjerno služio još nekoliko godina. Dobio je nazad magarca koji nije više bio onako tvrdoglav.
Ivica Šarac
