Neki ljudi se rode da bi voljeli samo sebe, dok oni drugi žive za ljude oko sebe.
Tekst: Blago Vukadin
Tetka Ljuba, mlađa sestra moga oca, bila je osoba koja je voljela druge ljude i širila veselje oko sebe – ne sjećam je se bez osmijeha na licu – i onda kad joj je bilo teško, a teško joj je bivalo jako često.
Rođena je krajem tridesetih u velikoj obitelji moga djeda Tome i babe Mare. Njena starija polusestra Dragica, djedova kćerka iz prvoga braka, bila je već odrasla, a nju je skupa s rano preminulom Anđom zapalo da budu najmlađa ženska čeljad u kući sa šestero braće, pa je od malena učila raditi, razmišljati i ne kukati previše. Bila je niska rastom, malo okruglija, širokoga Joskanovića čela i zvonkoga glasa, a kad je došlo njeno vrijeme za udaju otišla je u Vedašić, za Tomu Bokanovića.
Njihovo najstarije dijete, Niko, rođen je iste godine kao i ja, šezdesetpete, a nakon njega uslijedila je cijela ekipa – Ivan, Mara, Mićo i Vinko. Niko je početkom osamdesetih godina dobio leukemiju da bi godinu-dvije kasnije, nakon liječenja po raznim bolnicama, kao mladić umro.
S Nikom sam često provodio tjedne i dane, ili u Vedašiću ili u Mandinu Selu, a kad se je razbolio posjećivao sam ga u bolnici na Rebru. Tetka Ljuba je u to vrijeme često dolazila u Zagreb, odsjela bi kod Ane Kalčine, koja ju je za razliku od mene viđala i uplakanom i tužnom, provela tamo nekoliko dana i svakoga jutra i popodneva išla gledati kako je njezin Nikica.
Kad je prvi put stigla u Zagreb nije znala „di je Anina kuća“, pa sam je dočekao na kolodvoru i nas dvoje smo se skupa – najprije tramvajem, pa autobusom – zaputili do naselja Trnovčica, do Dolinčeve ulice broj 12, gdje je bila nova kuća našeg zeta Mirka i njegove Ane.
Tetka Ljuba, žena sa sela naučena da glasan govor, u tramvaju je hvalila moju ljepotu, neka umišljena djeca su se pitala je li žena slijepa podsmjehujući nam se glasno i ne sluteći koliku tugu ta jednostavna Mandoseljka i Vedašićanka u sebi nosi i što bi sve dala da je njezin Niko mogao biti s nama, a ne ležati u krevetu na uzvišenju nedaleko od Maksimirske ulice kojom smo se baš vozili.
Nije se tetka dala zbuniti, nastavila je svoju priču i nas dvoje smo do Anine kuće diskutirali o našoj rodbini, o vremenskim prilikama u Duvnu, o njenom putovanju autobusom i o voznom redu od Dubrave do bolnice.
Niko je pokopan na vedašićkom groblju puno prije nego je navršio dvadesetu godinu, a njegov grob su tetak i tetka ukrasili u to doba rijetkim, bijelim šljunkom iz kojega je Ljuba do kraja svoga života čupala korov i nad njim molila bezbrojne očenaše i krunice.
U Vedašić bih, dok je Niko bio živ, odlazio po nekoliko dana – malo bismo učili, malo bi se igrali, ponekada smo čuvali krave, a jednom sam ostao dulje nego je bilo planirano, budući da je u roku od nekoliko sati napadalo više od metar snijega. Pušanija i mećava zatrpali su cijeli Vedašić pa se nije moglo skoro ni promoliti iz kuće, a kamoli zaputiti se do Mandina Sela.
U to doba tetka je rodila svoje najmlađe dijete, sina Vinka, a krsni kum mu je bio moj ćaća Ćokan. Nakon što bi tek rođeno dijete zaspalo ona bi kuhala ručak, odlazila u štalu, plela čarape ili slušala naše planove i prepirke.
Tetkin drugi po redu sin, Ivan, nije baš previše volio knjigu, ali je zato uvijek bio spreman za viceve i podvale, a kako ne bi ostao bez diplome on je svoju obrazovnu karijeru, nakon okončavanja četvrtog razreda u Oplećanima, nastavio u Mandinu Selu. Preselio je u našu kuću i skupa s mojim bratom Marinkom i Tomislavom Mijinim pješačio preko polja u kongorsku školu, gdje je nakon četiri godine dobio svjedodžbu o završenom osmom razredu.
No umjesto da Marinko pozitivno djeluje na Ivana i motivira ga na učenje- tako je bilo planirano – dogodilo je se sasvim suprotno. Ivan je, kao što napomenuh, uvijek bio dobro raspoložen za svakojake podvale, zadaće bi čekale večer, nastavnici bi se ljutili, a njih dvojica skupa s Tomislavom radili su smicalice i zezali marljive i poštene ljude, pa su i njihove ocjene bile negdje u području između teško stečene dvice i poklonjene trice.
Tako su oni jedne prilike – i Ankicu Mijinu su nagovorili da sudjeluje u brižno planiranoj izvedbi – gadno prevarili Jozu Kalčića.
Jozo je oduvijek volio zezati djecu, uživao bi kad nasamari nekoga, a bio je jači od njih trojice skupa s Ankicom. Ali nije računao na uvezeno vedašićko lukavstvo.
Nakon što je jednom svu trojicu zavaljao u snijeg i napunio im potkošulje hladnim, bijelim prahom Ivan, Tomislav, Marinko i ranije dobra i mirna Ankica skovali su podmukli plan – u snijegu su iskopali duboku rupu, pokrili je granjem i zatrpali snijegom, pa kad je zamka bila gotova počeli su Jozu gađati grudvama.
Čovjeku je uskoro dodijalo, te se je zaputio prema mangupima koji su optrčali oko klopke, a on je, ljutit i bijesan, krenuo za njima najkraćim putem i već nakon nekoliko koraka, psujući sve čega se je sjetio, propao cijeli metar u dubinu. Da bi sve bilo ne samo smiješno, nego i ozbiljno, pobrinula je se Jozina desna noga koja je u skočnom zglobu gadno napukla, pa je čovjek cijelu zimu proveo s gipsom, a njegova Ruža mu je kuhala čajeve, stavljala obloge i kukala o neodgojenoj dječurliji i o njenom djetinjastom mužu koji nije znao da se s balavcima ne valja šegačiti.
Jozo im je nakon ozdravljenja oprostio gadnu smicalicu, Ruža je još uvijek malo ljuta, a Ivan, Marinko, Tomislav i Ankica ostali su isti – i danas uživaju kad nekoga prevare.
Tetka je u to vrijeme barem nekoliko puta godišnje navraćala u Mandino Selo – dovodila bi Ivana kad bi se on pobunio i htio ostati u Vedašiću – a obvezno je dolazila za Ivanjdan, dva dana nakon Božića, i za blagoslov polja kad je bila misa na našem groblju.
Obišla bi Joskanovića kuće, pomilovala svako dijete i rekla bi obično:
„Ne bilo te, koliki si naresto!“ – turkajući svakome od nas pokoji slatkiš u ruku.
Najviše od sve rodbine voljela je svoga najmlađeg brata, našeg strica Miju, i njega bi najprije posjećivala, posebno dok je njihova majka, naša baba Mara koja je živjela u Mijinoj kući, bila na ovom svijetu.
Prije šesnaesetak godina Mijo se je razbolio, imao je problema sa srcem i preminuo je kod kuće. Tetka je došla oprostiti se od svoga najdražeg brata, sjedila je skupa s drugim ženama pored odra i molila očenaše za dušu pokojnika, mučila se misleći o svome Niki, o njenoj braći od kojih je tada jedino Mice bio živ, i na kraju je klonula glavom.
Pala je u komu i zadobila visoku temperaturu. Odvezli su je u bolnicu odakle je nekoliko dana nakon njenog najdražeg brata i Ljuba otputovala polagati Bogu račune.
Nakon tetkine smrti počeo sam malo vjerovati u stih iz narodnih pjesama koji glasi „I puče joj srce od žalosti.“