Neki dan sam šetajući se poljem u daljini primjetio jedan brežuljak kojega nikada ranije nisam vidio iako sam tim pravcem prolazio bezbroj puta. Valjda sam često zanesen nekakvim mislima pa ne primjećujem ni brda, a kamoli brežuljke. Na njegovu vrhu je bila mala kućica, možda neka kapela, crkvica, hram ili pak kakvo napušteno seljačko imanje. Iz moje perspektive se nije dalo prepoznati o kakvom objektu se radi, pa sam se zaputio u pravcu novoga otkrića, zajogunio sam se i nisam htio popustiti pred svojom lijenošću dok nisam stigao do samoga podnožja brda. U međuvremenu je brežuljak, što sam mu se bliže primicao, postajao sve viši, nedokučiviji i nepregledniji za moje slabe oči. Htio sam odmah, na licu mjestu i bez odgode, spoznati o čemu se radi, kakve se to neobične stvari oko mene dešavaju, a po prirodi sam radoznao i nestrpljiv pa me takve nesvakidašnje pojave privlače više od uobičajenih, ali nisam znao odakle da počnem i kamo da krenem. Pentrati se uzbrdo nije imalo smisla, jer nikakav put ili barem puteljak prema vrhu nije bio prepoznatljiv, samo trnje i kamenje na padinama koje je kasnije prerastalo u gustu šumu, sve na strmom terenu za čije svladavanje bi trebala solidna planinarska oprema, a ja nisam baš nekakav osobiti sportaš. Primjetio sam isto tako da se osim mene još nekoliko drugih ljudi vrti na padinama u međuvremenu ogromne planine, i pretpostavljao sam kako ih muče mojima iste ili slične misli, dok sam jasno raspoznavao kako se nitko i ne pokušava penjati prema vrhu.
Zato mi je, osim konstantnog mijenjanja visine brežuljka koji je na kraju nadmašio i najvišu planinu na svijetu te već spomenutih lutalica, zapalo za oči da čim se pomaknem za nekoliko metara to neobično uzvišenje mijenja ne samo svoju visinu, nego i izgled. Tako je se na vrhu ranijeg brežuljka sada umjesto malog kućerka nalazila neka ogromna zgrada, vidio je se samo jedan njezin dio, ali je bilo jasno da se radi o nekom velikom zdanju, poput kakve srednjovjekovne utvrde, samo još puno glomaznije, moćnije i dominirajuće. Prisluškivao sam krajem uha razgovorima drugih promatrača, koji su za razliku od mene i već spomenutih samaca počeli dolaziti u velikim grupama, zaustavljali se na jednom mjestu, pri čemu im je nekakav govornik nastojao objasniti ono što na vrhu brda trebaju ili moraju vidjeti. Velika većina tih znatiželjnika je slušala mirno i pozorno, vidjela ono što bi joj bilo pokazano i skupa s cijelom grupom istovidioca, bez daljnjeg obilaska te neobične lokacije, bi se na kraju zaputila prema mnogobrojnim autobusima, vlakovima, brodovima i avionima koji su čekali na njih. Tek rijetki turisti, tako bi ih najbolje opisao, su i nakon odlaska njihove rodbine i suplemenika ostajali ispod brda da bi kasnije poput mene nastavili kružiti oko neobične uzvisine i čuditi se promjeni njenog izgleda i vlastite perspektive.
Ne mogu se više sjetiti svih govora ni riječi, bilo ih je nebrojeno, ali sam neke upamtio, pa ih ovdje zapisujem.
Prva velika grupa je stajala tik ispod brda, na livadi s koje je se vidio samo vrh zgrade, nešto poput tornja na kojeg je sa strane padalo svjetlo i tako sakrivalo donje dijelove zdanja. Učinilo mi je se kako cijeli gornji dio brda, skupa s obasjanim tornjem, lebdi iznad šume neprekinutim redom uskih oblaka odvojene od vrha, a pošto su se oblaci u laganom vjetru kretali lijevo-desno, tako je se s našeg mjesta pričinjalo da se sve skupa, i brdo, i šuma, i zgrada, miču i lebde. Muškarci, žene i djeca, ljudi svih uzrasta i svih boja očiju, zaneseni svjetlom i nesvakidašnjim prizorom, slušali su zavodljive, blage riječi govornika koji im je tumačio ono što oni upravo vide:
„Na samom vrhu brda, u zgradi koja je sagrađena kao vitki toranj, stanuje svemogući stvoritelj, oblacima i svjetlom okružen. On nas sve voli, i kažnjava nas ako ga ne slušamo. A da bismo ga slušali i znali što hoće od nas, on nam preko svojih proroka i poslanika šalje razne poruke i znakove, poput ove planine i tornja. Taj toranj u svjetlu kojeg vidite je dokaz njegova postojanja, dokaz onoga što sam vam rekao, pa ako netko drugi kaže da nema stvoritelja, ili da njegov dom drugačije izgleda, da tamo nema tornja ili svjetla, onda pogledajte sada i uvjerite se u to da vam istinu govorim. Upamtite ono što vidite da možete prepoznati varke lažnih proroka.“
Ljudi su zaneseno slušali govornika, znali su da je istina to što im on govori, ta vidjeli su vlastitim očima i oblake, i svjetlo, i visoki toranj, te su se puni nade i vjere zaputili svojim kućama, da obraćaju druge ljude i da svjedoče o onomu što su sami upravo doživjeli.
Nakon što su zadnji promatrači napustili taj kraj – samo je govornik ostao na livadi čekajući na drugu grupu posjetitelja – približio sam se mjestu na kojem su oni maloprije stajali i pogledao detaljno još jednom ono što su oduševljeni ljudi kratko prije mene promatrali. Povjerovao sam govorniku i pomislio da nema smisla ići dalje, bilo je sasvim jasno da je on istinu govorio, te sam se kratko dvoumio hoću li uopće nastaviti planirani put oko čudnovatog brda. No budući da govornik nije obraćao pozornost na mene, a prije spoznaje istine sam ga planirao upitati zna li on za kakav put na drugu stranu brda, postalo mi je nakon nekog vremena dosadno te sam se zaputio dalje, bez ikakve upute ili karte. Usput sam sretao tek nekoliko radoznalih pojedinaca i malih grupica, sastavljenih maksimalno od dvije do tri osobe. I oni su poput mene tražili bilo kakav puteljak ili cestu.
Zaboravih napomenuti da je brdo nastalo u obliku mnogostrane piramide, s bezbroj prilično ravnih, strmih ploča odvojenih ili spojenih, ovisno o perspektivi, oštrom ivicom, tako da se s jedne strane ne može ni vidjeti, ni čuti što se događa iza te granice. Nikakav pravi put do druge strane nije međutim ni postojao, samo jedan uski puteljak kroz grmlje koji je se djelomično gubio i nestajao, možda nesvjesno nastojeći odvratiti putnika od daljnjeg lutanja i dajući naslutiti kako iza šumarka nema ničega što bi vrijedilo pogledati. Osim toga valjalo je probijajući se kroz tamu – sve je naime bilo zaraslo i svako svjetlo je se gubilo u gustoj šikari – prekoračiti preko nekoliko potoka, mostova iznad vode nije bilo, stalno je sa svih strana nešto šuškalo, siktalo i treštalo, pa sam se uznemirio i uplašio, ali budući da nisam više znao kako bih se mogao vratiti nazad, na sigurno i čisto, nije mi preostalo ništa drugo nego da nastavim to neudobno lutanje.
Obradovao sam se i jako mi je laknulo kad sam nakon dugo vremena konačno primjetio da kroz već malo rjeđe šiblje ipak dopiru pojedinačne zrake svjetla, a kad sam, idući dalje, začuo i prepoznao ljudske glasove bilo mi je iznimno drago da ipak nisam posustao. Slika koja je se nakon izlaska na čistinu prikazala preda mnom me je sasvim umirila, radilo je se o poširokoj poljani, istovjetnoj onoj koju sam prije već nepoznatog vremenskog perioda napustio, na podnožju istoga brda.
Na mjestu s kojeg je se najbolje mogao vidjeti vrh planine je jedan govornik – prepoznao sam odmah da se radi o njemu jer je bio skoro isto obučen kao onaj na drugoj strani piramidnog uzvišenja – čekao da mu se približi povelika grupa radoznalih ljudi. Oni su se po dolasku do cilja zaustavili na mjestu s kojeg je se ovoga puta, zbog neobičnog kuta u kojem je svjetlo padalo na uzvisinu, vidio samo donji dio zgrade, nalik na kakav ogromni, široki dvorac, dok je njen vrh bio sakriven, izgledao poput kupole koja natkriva zgradu te se nije se dalo ni naslutiti, a kamoli vidjeti da je ona u cijelosti puno viša. Učinilo mi se opet kako vrh brda lebdi iznad šume, presječene redom uskih oblaka, a budući da su se oblaci kretali u laganom vjetru, pričinjalo je se da se i sama uzvisina pomiče s jednoga mjesta na drugo. Muškarci, žene i djeca, ljudi svih uzrasta i svih boja očiju su zaneseni svjetlom slušali jasne i britke riječi glasnog govornika, koji im je tumačio ono što oni upravo vide:
„Na samom vrhu brda, u zgradi koja je široki dvorac, stanuje svemogući stvoritelj, oblacima i svjetlom okružen. On nas sve voli, i kažnjava nas ako ga ne slušamo. A da bismo ga slušali i znali što očekuje od nas, on nam ponekada preko svojih proroka i poslanika šalje poruke, poput ove planine i dvorca. Taj dvorac u svjetlu kojeg vidite dokaz je njegova postojanja, dokaz onoga što sam vam rekao, pa ako netko drugi kaže da nema stvoritelja, ili da njegov dom drugačije izgleda, da tamo nema dvorca ili svjetla, onda pogledajte sada i uvjerite se u to da vam istinu govorim. Upamtite ono što vidite da možete prepoznati varke lažnih proroka.“
Ljudi su zaneseno slušali govornika, znali su da je istina ono što im on govori, ta vidjeli su vlastitim očima i oblake, i svjetlo, i široki dvorac s kupolom, te su se puni nade i vjere zaputili svojim kućama, da obraćaju druge ljude i da svjedoče o onomu što su sami doživjeli.
Nakon što su zadnji promatrači napustili taj kraj – samo je govornik ostao na poljani čekajući na drugu grupu – nisam se više kao na prvoj strani brežuljka ni približavao govorniku koji ionako nije obraćao pozornost na mene, te sam se bez odgađanja zaputio dalje. Usput sam opet sretao tek nekoliko radoznalih pojedinaca i malih grupica, maksimalo sastavljenih od dvije do tri osobe. I ti ljudi su se, ispred ili iza mene, na sigurnoj udaljenosti kako bi sačuvali vlastitu izoliranost, probijali kroz istovjetno šiblje i gmlje, preko istih potoka i kroz istu tamnu noć kao ranije, sve dok nakon duga puta nismo, ovoga puta u vjeri i znanju da iza mračne šikare ima drugih ljudi, dospjeli na treću stranu piramidne uzvisine. Nema smisla sada ponavljati kako je sve opet bilo skoro isto kao i prva dva puta, jedino što je se razlikovalo bio je izgled vrha brda. Ovoga puta tamo nije bilo ni vitkog tornja, ni dvorca s kupolom, nego je se između redova svjetla s gornje i oblaka s donje strane vidio tek srednji dio zgrade, koji je izgledao tajanstveno, kao nekakav ogromni brod s jarbolima koji se ploveći na oblacima pomiče i ljulja. Govornik – smatram da ne treba uopće napominjati kako je on opet izgledao skoro isto kao prva dvojica, te sam se zanio mišlju da se možda radi o braći – je glasnim, dubokim i smirenim tonom, objašnjavao ono što vidi dok sam skupa s povelikom grupom slušao njegove već poznate riječi:
„Na samom vrhu brda, u domu koji je ogromni brod s jarbolima, stanuje svemogući stvoritelj, oblacima i svjetlom okružen. On nas sve voli, i kažnjava nas ako ga ne slušamo. A da bismo ga slušali i znali što traži od nas, on nam ponekada preko svojih proroka i poslanika koji su čuli njegov glas šalje poruke, poput ove planine i broda. Taj brod u svjetlu kojeg vidite je dokaz njegova postojanja, dokaz onoga što sam vam rekao, pa ako netko drugi kaže da nema stvoritelja, ili da njegov dom drugačije izgleda, da tamo nema broda ili svjetla, onda pogledajte sada i uvjerite se u to da vam istinu govorim. Upamtite ono što vidite da možete prepoznati varke lažnih proroka.“
Pomišljao sam nakratko da ovdje prekinem svoj put i da se pridružim grupi radosnih ljudi koji su puni vjere išli svojim kućama. Dok sam se dvoumio kamo poći za oči mi je međutim zapala jedna visoka žena, krasotica koja je se odvojila od grupe i zaputila se žurno u pravcu sljedeće strane piramide, te sam se, ne razmišljajući puno i nošen muškim nagonom koji nas podmlađuje čim požudne oči prepoznaju privlačnu žensku osobu, u nadi da ću joj se na drugoj strani brda uspjeti barem nasmiješiti, još jednom zaputio kroz gusto, bodljikavo i tamno šiblje. Ljepotica mi je izmakla, bila je puno brža od mene iako sam već po treći put prekoračivao preko poznatih voda i saginjao se ispod grana, nastojeći da što prije ugledam svjetlo.
Nisam je više vidio kad smo došli do sljedeće livade ispod planine, nije bila ni u grupi ljudi koja je i na toj strani piramide stajala u podnožju ovoga puta sasvim nevidljivog brda i čekala na riječi novog govornika. Njegovo lice i njegova figura su izdaleka bili slični kao u ostale trojice, samo je ovaj četvtri bio drugačije obučen, bez svečanih lenti i plašteva. Cijelo brdo je ovoga puta bilo obasjano svjetlom i nije se, kao što napomenuh, uopće primjećivalo, nije se čak dalo ni naslutiti, te da svojim očima nisam ranije vidio da ono postoji, možda bih i ja povjerovao govorniku dok je se on suvereno i sigurno, zavodljivim ženskim glasom, obraćao svojim slušateljima. Tek nakon njegovih prvih riječi sam pogledao u lice četvrtog govornika i prepoznao ljepoticu koja mi je malo ranije izmakla kroz šikaru i žbunje dok je se baš obraćala svojim sljedbenicima:
„Postoje ljudi koji vjeruju da je ovdje neko brdo, neki brežuljak ili čak neka visoka planina. Neki od tih naivnih ljudi vjeruju da se na vrhu nalazi vitki toranj, drugi da je tamo široki dvorac, treći pak da se radi o nekom brodu s jarbolima. Svi oni vjeruju da u tom nepostojećem domu stanuje svemogući stvoritelj, oblacima i svjetlom okružen, te da im on šalje nekakve poruke i proroke, poput navodne planine i nepostojećeg zdanja. A vi skupa sa mnom vidite da ovdje nema nikakvog brda, ni dvorca, ni tornja, ni broda, da dakle nema ni tog stvoritelja, pa ako čujete da netko drugi govori kako ga ima, ili da vam čak priča o tomu kako izgleda njegov dom onda sada dobro pogledajte i uvjerite da vam govorim istinu. Upamtite ono što vidite ili ne vidite da možete prepoznati varke lažnih proroka.“
Slabašni puteljak oko brežuljka, ovoga puta nevidljivog, je išao dalje, na neku drugu stranu piramide s bezbroj ivica. Nije mi se međutim dalo više putovati, bio sam već umoran te sam se zaputio kući, sam i pješice. Nisam se htio uključivati u grupu koja je živahno i uvjerljivo potvrđivala ono što je upravo vidjela i čula, da nema brda. Postalo mi je svejedno i radovao sam se isključivo večeri u ugodnom društvu, bez ljudi koji bi me nastojali uvjeriti u ono su sami vidjeli i doživjeli. Dok sam s nekoliko prijatelja u jednom povelikom lokalu večeravao i nakon dugog i iscrpnog puta punio svoje ispražnjene baterije prisluškivao sam krajem uha govorima svakojakih ljudi za prenatrpanim stolovima oko nas. Na jednoj strani su raspredali o vitkom tornju, na drugoj o širokom dvorcu, na trećoj o brodu s jarbolima, a na četvrtoj o izmišljenom brežuljku.
Nisam se miješao u u taj košmar, ni u njihove razgovore, isto kao što ni oni nisu htjeli čuti ništa osim onoga o čemu su sami govorili.
Tekst: Blago Vukadin