Piše: Blago Vukadin
Lako je danas ponedjeljkom doći do grada – probudiš se u podne, sjedneš u auto i za desetak minuta si na kavi ili na pijaci. Pazarni dan u Tomislavgradu ostao je doduše i dalje ponedjeljak, ali se je puno toga promijenilo tijekom zadnjih pedesetak godina, od robe koja se tamo nudi, do načina transporta kojim Mandoseljani putuju do naše devet kilometara udaljene metropole.
U vrijeme kad je nastala ova slika nije bilo redovne autobusne linije prema gradu, auto je u selu bilo prilično nepoznat pojam osim kad bi Spržo odnekuda izbio, a valjalo je obavljati poslove, kupovati stvari kojih nije bilo u Antićevoj prodavnici i proljudikati s rodbinom, kumovima, matičarem i nastavnicima. Prijevozne usluge makadamskom cestom obavljali su vlasnici konjskih zaprega ili kola kojih je bilo nekoliko u selu.
Jedan od glavnih stručnjaka za „cuglama“ bio je pokojni Bože Vukadin-Šćeta, koji je ponedjeljkom vozio ljude do tadašnjeg Duvna i nazad, a ostalim danima bi se sa svojim konjima – koje ću zbog vlastite zaboravnosti nazvati Cvitkom i Doratom – zaputio u Vran po drva.
I sam sam nekoliko puta imao priliku na konjskim kolima putovati u daleki svijet, skočiti na njih kad bi usporila, spustiti noge da vise i dodiruju travke pored prašnjavog puta slušajući priče i smijeh starije čeljadi. Šćetin glas se je nadaleko čuo, posebno ako bi konji počeli vući na krivu stranu dok bi se on zapričao sa Slavkom Džankušića (njih dvojicu jedino prepoznajem, stoje naprijed).
Gledajući ovu sliku nastalu na cesti između Oplećana i Srđana prilikom povratka iz grada sjetih se jednoga članka iz novina objavljenog prije otprilike mjesec dana u kojem je predstavljena nova tehnologija, veliko čudo tehnike u izvedbi koncerna Google, odnosno vozilo bez volana kojim upravljaju nekakve kamere i procesori. Sad se pitam jesmo li mi Mandoseljani stvarno bili tako napredni, te razmišljam o tomu kako su Cvitko i Dorat vozili kola kad bi Šćeta malo zadrijemao, pa dolazim do jedinog ispravnog zaključka – jesmo jer smo punih pedeset godina prije Google-a počeli primjenjivati modernu tehnologiju u prometu. I ne samo da su Cvitko i Dorat inteligentno vozili – tebat će Amerikancima još sto godina dok dostignu taj stupanj – nego je i njihovo gorivo bilo ekološki poželjno, njegova prerada korisna za poljoprivredu, a zrak iza njih čist osim nekoliko kratkih trenutaka nakon izbacivanja ostataka kroz auspuf ispod konjskog repa.
Kako međutim ne bi sve ostalo samo teorija i da netko ne bi rekao da je Blago Ćokanov otkačio, organizirao sam preko Paškine unuke Monike Vinkove, naše veleposlanice u Americi, skori posjet stručnjaka iz odjela za novu tehnologiju navedene kompanije. Oni će za Gospojinu ove ili sljedeće godine stići u Mandino Selo, a mi ćemo im demonstrirati kako funkcionira inteligentno vozilo.
Mene je zapalo da budem u ulozi pokojnog Šćete, ja ću upravljati kolima. Umjesto naslikane čeljadi potrpat ću sve mandoseljske mlade da se skupe oko mene, a kola će, budući da Dorata i Cvitka više nema, vući Tomislav i Marinko. Njih dvojica su idealna zaprežna kombinacija – jaki su, mladi i poletni, Tomislav vuče malo udesno, a Marinko prema sredini, pa nećemo sletiti s puta.
Jakišu bih zamolio da opremu izglanjca i oproba je na navedenom dvojcu, a mandoseljske mlade da se urede u kratke minice i pripreme za avanturu.
U to ime – eto me!