Piše: Blago Vukadin
Prije puno, puno godina plašio sam se da od našeg maloga brata nikada neće postati ništa pametno.
Iako mi to nitko od Mandoseljana neće vjerovati, tvrdim da je Marinko bio lijen. Ali kako lijen!
Kupili smo jednoga ljeta naša pokojna mater, Marinko i moja malenkost sijeno na livadi Prikači. Ili je bila djetelina? Ne sjećam se više točno, ali dobro znam da sam toga ljeta ja završio treći, a Marinko prvi razred, Vinko je bio u Zagrebu, Marija je nešto po kući čistila i spremala, pa je mama nas dvojicu, natoverene grabljama i vilama, povela na daleki put preko Brdina do Prikača.
Valjalo je prije kiše skupiti sijeno u naviljke.
Bidon vode ispraznili smo do podne jer je sunce peklo nemilice, posao je bio težak, a Marinko stalno nešto kukao. Mama bi ga svakih nekoliko minuta poslala u hlad, iza trna, da se njen ljepotan ne nagrdi, dok sam ja rintao za trojicu ne žaleći ni sebe, niti alata.
U podne je netko morao otići do vrela ispod njiva Zabrnjica, s druge strane ceste prema Borčanima. Ja sam se ja velikodušno ponudio, no materin autoritet bio je jači od moje tvrdoglavosti.
Ona je nepravedno odlučila:
„Marinko će na vrilo, nek malo prošeta, umorio je se. Nas dvoje ćemo malo brže kupit sino, jer se oblači od Mrkodola, mogla bi kiša popodne.“
„Mama, neće on do večeri doć nazad, a ja sam crko od žeđi!“, pokušao sam uzaludno nagovoriti mamu na promjenu mišljenja. Uzaludno, rekoh.
Bilo je onako kako je moralo biti.
S uzvisine sam promatrao Marinkovo geganje. Svakih desetak koraka bi sjeo, brojao leptire i muhe, stenjući poput Martine Navratilove kad servira as.
„Jesam li ti reko mama! Vidi ga! Gori je od svake curice. A ja sam tako žedan.“
„Manje pričaj, pa ćeš brže bit gotov“, odbrusila mi je nadodajući „Šta će jadni Marinko, mal je i slabašan.“
Negdje oko pola četiri vratio se Marinko s vrela. Vode u bidonu nije donio jer je pola popio, a pola usput prolio, pa smo požurili kući gdje sam, poput Kažmirova Mede, zaronio glavu u sić i naiskap ga ispraznio.
Ovo je dakle živa istina. Marinko je bio lijen.
Također mi nitko od Mandoseljana neće vjerovati ako kažem da je naš najmlađi brat ranije bio lijep.
Kako sam se samo ljutio kad bi pokojne Pokrajčuša ili Matuša navratile kod nas na kavu, mene zamolile da im nastavim jednu, malo jaču, s puno šećera, iglenišući s našom materom i napominjući usput:
„Vridan je tvoj Blago. I pametan. A Marinko ti je lip, k’o jabuka!“
Da to nisu bile dobre žene i dan-danas bih se naljutio na njih prevrćući po sjećanjima, jer nikada nijedna od seoskih žena nije ni napomenula da sam i ja lijep. Uvijek je to bio moj brat, onaj s malom glavicom, pravilnim licem i skladnim korakom.
Kad smo odrasli ja sam procvao, a Marinko se proružnio, no tada mi je bilo svejedno što će starije žene o meni pričati. One mlađe znale su razliku.
Treći razlog zašto sam se plašio da on našeg maloga brata nikada neće ništa biti, bila je njegova umiljatost.
Naš kućni nadimak za Marinka „Mamina maza“, kojega bih u bijesu pravednika viknuo u njegovu pravcu pazeći da me mama ne čuje, govori više od tisuću riječi.
Tako je to bilo.
Davno je to bilo.
Mamina maza u međuvremenu je odrasla, brije brkove i čupa dlake iz ušiju. Nekim čudom prirode, ili zahvaljujući materinim molitvama, postao je najbolji radnik od nas trojice braće.
Vinko sve zna teoretski, ja naknadno, a jedino Marinko onda kad treba zapeti.
No, neću ga previše hvaliti, da se ne umisli, samo ću završiti čestitkom:
„Sretan ti pedeseti rođendan, Mamina mazo!“