Piše: Blago Vukadin
U Mandinu Selu već dugo vlada božićni običaj da se po nekoliko muških članova iz svake obitelji zaputi od Rezinih do Banovih kuća i drugim Mandoseljanima, prije svega starijoj čeljadi i domaćicama koje očekuju goste, zaželi sretan i veseo Božić, nazdravi čašicom loze ili soka, oproba pršut i kolače prije nego se u grupi od desetak susjeda, stričevića, tetkića i braće zaputi do sljedeće kuće.
Valja naći odmjeren kompromis između zadane duljine dana i broja obitelji u selu, pa treba posebno paziti da se nigdje ne odulji s pričom, jer se inače do večeri neće stići u svačiju kuću, a ne smije se nikoga ni preskočiti, ni zaboraviti.
Prije desetak godina, kao najatraktivniji momčina i jedini trijezni od nas trojice braće, zaputio sam se do Rezinih kuća i krenuo od kuće kuma Ivana, gdje su Kalčić, Tomislav, Toša i Bajić nestrpljivo čekali na mene.
Kumova šljivovica bila je dobra, upalila se tek u želucu, a niz grlo kliznula glatko, no budući da sam već kasnio nakon desetak minuta krenuli smo dalje, u pravcu Šimunove i Markušine kuće.
Njihova nevjesta, Jurina žena, već je bila servirala i pečenicu, i sudžuk, i one okrugle kolače koje zbog oblika i boje zovemo breskvicama, a Markuša i Šimun su nas dočekali na vratima. Njihovi sinovi Jure i Zdravko su i sami već bili u selu i drugima čestitali blagdane.
Šimuna nisam već godinama bio vidio.
Poželio sam se bio njegovih priča, on je rođeni književnik, iako je cijeloga života rintao po njemačkim bauštelama budući da za školu nije bilo ni vremena, ni novca, a valjalo je prehraniti obitelj.
S uživanjem sam zasjeo na kauč kad je Šimun počeo pripovijedati cijeli roman u kojem su glavne uloge igrali on i moj pokojni ćaća, a čija radnja je se odvijala u nekakvom kanalu pored Münchena.
Kalčić me je stalno požurivao govoreći da moramo do Prljušine kuće i dalje do njegove punice, ali se meni nije dalo prekinuti iglenu, pa sam odgovorio da oni krenu dalje, ja ću ih dostići.
Tako je i bilo, odnosno tako nekako je trebalo biti.
Šimun je svjedok da je moja namjera bila časna i iskrena, ali je kriva loza kojom smo u nekoliko navrata pratili napetu priču, te sam u Šimunovu društvu umjesto deset minuta ostao puna dva sata.
Po sretnom završetku romana, nakon pobjede dobre i poraza loše strane, spuštajući se niz pet stepenica koje vode od ulaznih vrata njihove kuće do puta, malo mi se počelo vrtjeti u glavi. Noge nisu htjele koračati kud su moje oči pokazivale, a snijeg je bio hladan i klizak jer je puhala bura, te sam nakon prvoga pada spoznao da od daljnjega puta neće biti ništa.
Srećom po sve nas Vinkova žena je svoga muža otrijeznila jakom kavom, pa me je on cijelom svojom širinom i glasom dostojanstveno zamijenio, a ja se zaputio do gornjeg kata odakle sam polusvjesno slušao glas naših austrijskih nevjesta koje su goste dočekivale nespretnim izgovaranjem duvanjskih pozdrava s njemačkim naglaskom.
Predvečer sam se razbudio, no bilo je kasno za nastavak puta, te sam se nekako pomirio s tim da Vinko, Marinko, Kalčić i ostala draga rodbina imaju godinama o čemu pričati i tvrditi da sam se natreskao još prije podne.
Istina je međutim sasvim druga i glasi da ne mogu odoljeti Šimunovim pričama, pa kad nakon dugo vremena dobijem priliku slušati ih, nema smisla ići dalje i preskakati razna čuda i nagle obrate radnje.
Kao što rekoh na početku Šimun je Rezina roda, iz obitelji koja je se smjestila na istočnom kraju sela, ispod jedne od dvije nadaleko vidljivih gradina. Njegovi preci su se iz Rakitna doselili u Mandino Selo između dva svjetska rata, a naše selo je oduvijek bilo atraktivno.
Šimun je kao visok, kršan i razgovorljiv momak izabrao sebi za ženu lijepu curu iz Markovića, Anđa joj je ime, koja nije mogla odoljeti njegovom talentu. Njih dvoje su dobili petero djece, tri kćeri – Matiju, Ljubu i Ankicu – i dva sina – Juru i Zdravka.
Budući da je Zdravko moja generacija, a Markuša žena u čijem domu su djeca oduvijek uživala svu slobodu – na gornjem katu njihove novosagrađene kuće smo igrali stolni tenis u jednoj povelikoj sobi – ja sam često boravio u njihovoj kujini, igrao lopte u vrtu ispred stare, male kamene kuće, jeo Markušin kruh i skupa sa Zdravkom, Brankom i Antom kumovim pratio na malom crno-bijelom televizoru prijenos Olimpijskih igara iz Montreala kad je Nadia Comaneci osvojila šest zlatnih medalja.
Šimun je cijeli svoj radni vijek proveo u Njemačkoj, uglavnom kopajući kanale, štedeći svaku marku i donoseći u koferima kuhinjske uređaje, deterdžente ili nove lopte. Od kuće nazad u Njemačku odnosio je hranu, jeftiniju nego kod Švaba. Nedavno sam vidio fotografije na kojima on i nekoliko drugih Duvnjaka u pauzi za ručak uživaju u mesnom naresku marke Gavrilović, da više para ostane za obitelj.
Zahvaljujući mukotrpnom načinu života, nezamislivom za većinu nas koji smo odrasli u drugačijim, lakšim uvjetima, malo duvanjskih gastarbajtera doživi mirovinu, a oni koji je teškom mukom dobiju često preminu prije navršetka sedamdesete godine života.
Zbog sportske građe i gena Šimun je iznimka iz njegove generacije.
On je danas jedan od najstarijih muškaraca u selu, još uvijek je jako vitalan, te bi bilo lijepo da sruši sve rekorde i barem za nekoliko desetljeća poveća prosječnu starost Mandoseljana odraslih nakon rata u siromaštvu, i stasalih u odrasle ljude po raznim bauštelama, iščekujući željno svaki Božić i Gospojinu da vide koliko su im djeca narasla i da zagrle svoju ženu.
Ove godine za Božić neću u selo, jer je Božić tamo gdje je nečija obitelj, a moja djeca su malo Mandoseljani, a malo više Austrijanci, pa ću njima pričati o božićnim običajima u mome zavičaju, o vremenu kad smo mi bili djeca i skupa s majkama željno iščekivali taj veliki blagdan. Da naši očevi iz Šimunove generacije živi i zdravi dođu iz Njemačke i da nas zagrle.
Druge poklone zahvalno smo primali, ali ih nismo iščekivali.
p.s.
Ova priča nastala je 2014. ili 2015. godine. Nekoliko Božića kasnije najprije je u miru doma svoga preminuo Šimun, a tjedan dana nakon njega u nebo je stigla i njegova Markuša.