„Umrla je tetka Nevenka“, reče mi prekjučer brat Marinko.
„Pokoj joj duši“, odgovorio sam refleksno, onako kako bi tetka rekla kad netko umre.
Danas će biti sprovod. Nažalost ne mogu otići na njezin posljednji ovozemaljski put, isto kao što nisam mogao ni kada su umrli neki drugi, meni dragi i dobri ljudi.
Nevenka je bila i draga i dobra.
Sestra moje matere, rođena, odrasla i preminula u podnožju planine Vran, ispod koje je cijeli svoj život čuvala ovce, pravila sir i dijelila blage osmijehe kad bi vidjela nekoga od nas.
Vlastite djece nije imala.
Ona i njen muž, također nedavno preminuli Vid, vjenčali su se kasno, čekajući cijelo desetljeće da dođe njihovo zajedničko vrijeme.
Tražeći riječ kojom bih je ovjekovječio u svome sjećanju, dok moje vrijeme za daleki put ne dođe, stalno mi pada na pamet izraz „marljiva“.
Bila je tetka doduše i draga, i pobožna, i lijepa, ali marljiva najviše.
Stalno je radila.
Ja sam joj ponekada pomagao, kao diijete, ali sam više smetao. Tetka bi se nekada naljutila zbog moje nespretnosti, napominjući da je Marinko bolji radnik od mene.
Ne bih se ljutio na nju.
Prije desetak godina, već je bila teško obilježena posljedicama moždanog udara nakon kojega se nije uspjela oporaviti, rekao sam joj da je bila stroga.
Tetka se zamislila i skoro zaplakala, dok mi je objašnjavala:
„Takva su vremena bila. Sad mi je jasno da ste svi vi bili mali. Ali Marinko je ipak marljiviji od tebe.“
„Zato sam ja ljepši“, skromno sam joj proturiječio.
„Nisam u to baš sigurna“, nije htjela popustiti, nakon što je zaboravila tugu i počela se lijepo smijati, isto kao njena starija sestra, naša mama.
Počivaj u miru, draga tetka. Pokoj duši tvojoj.