Ilija Šumanović, veterinarski tehničar koji je iz Mandina Sela davne 1954. godine odselio u ravnu Slavoniju, je u ljeto 1957. navratio u svoj rodni kraj i ponio sa sobom nov-novcati fotoaparat. Kakav je to bio stroj vidi se po priloženoj slici koja je skoro šezdeset godina kasnije k’o nova, a njena, stručnim rukama Ante Šarića povećana, verzija nalazi se uokvirena na prominentnom mjestu u uredu gazde Joze Tokića u Tomislavgradu.
Na slici su prikazani braća Jozo i Frano Tokić sa svojim djedom Ivanom, zvanim Krstom (1896. – 1974.), ocem njihove majke Mare koja se je udala u kongorske Tokiće, ali je s mužem i djecom ostala živjeti u najljepšem duvanjskom selu.
Starijega brata Jozu oni koji žive u Duvnu često viđaju – on je cijeli svoj radni vijek proveo u rodnom kraju, a već desetljećima je uspješni lokalni poduzetnik, kod kojega se doduše ne može kupiti fotoaparati poput Ilijina, ali zato sve za kupaonicu i odvode, dok se je Frano smjestio u Trogiru. Budući da mu Dalmatinci ne dozvoljavaju loviti ribu kako i kada on hoće, prije par godina sagradio je Frano svoj novi zamak pod borovima Kologaja, iznad duvanjskoga sela Kola, s kojega puca predivan pogled na prostrano Duvanjsko polje.
Pozornom oku sigurno neće promaći da je Frano tada bio lip k‘o curica, ali isto tako i obučen – u haljinicu „modricu“. Budući da se radi o obitelji u kojoj je moj ćaća bio kum najmlađemu Tokića sinu, Stojki, moram u zaštitu kumova brata napomenuti da su u to doba haljinice nosala i muška i ženska djeca, te da netko ne bi pomislio kako je naš brkati Frano bio uzor ovogodišnjoj bradatoj pobjednici za pjesmu Eurovizije.
Did Krsto tog je dana ponosno zagrlio svoje unuke, namistio kapu, poravnao prsluk i prije nego je zapalio škiju zovnuo je Iliju s aparatom i rekao mu:
„Dedera nas škljocni jednom da me i moji praunuci mogu vidit kad me više ne bude.“
Blago Vukadin