Nekidan napomenu netko u prolazu kako su Joskanovića stare kuće prazne, poneka se je već i urušila, a Baćkuša ne može više stići počistiti svaki list i iščupati korov iz zemlje.
Istina je – i ja sam zadnjih godina postala malo zapostavljena, a ostala nepomična murva, ali je to moja sudbina, isto kao što je u ljudskoj naravi da rade i trude se kako bi sebi i svojima napravili nove kuće i omogućili lakši život.
Ima dakle Joskanovića čeljadi puno više nego ranije, samo su neki odselili na široke podvornice, drugi u veća mjesta, cure su se poudale, a klinci se penju po nekim drugim murvama i zidovima. Meni je važno da me se barem ponekad sjete, a tu mi radost i pričinjavaju, pa ne bi bilo lijepo da kukam. Nisam ja od takve vrste, draže su mi vesele i vedre priče.
Kad već započeh o broju Joskanovića čeljadi nastavit ću svoju priču podsjećanjem na jedan skup održan prije nepunih šesnaest godina, u ljeto tisućudevetstodevedesetosme. Skupilo se tog dana bezbroj mladih i starih, glavatih i mršavih, muških i ženskih, auta, motora i kaputa i zauzeli Mijinu podvornicu s pogledom na brdo Lib ispod kojega je u sličnoj atmosferi tisuću godina ranije krunjen kralj Tomislav, a na kojoj je te godine postavljen veliki šator.
Ja sam pozdravljanje, ljubljenje, smijeh i priču promatrala između Stipine staje i Mijine garaže trudeći se prepoznati nekoga po glasu, nekoga po licu, nekoga po broju cipela. Ako se u brojanju nisam prevarila bilo je ukupno dvjesto glava pod kosom ili šudarima i jedna ćelava, ona Ante Baćkušina.
Stigli su skoro svi potomci Joskanovića roda – iz Jošanice Dragičini unuci, iz Vedašića Ljubina djeca, Karlo i njegova Zdenka s materom „mamom“, svi Kalčići i Kalčićke, Stipini Iva, Toša, Ante i Katica, kompletni Ćokanovići osim Blage kojemu je žena bila trudna, Micina Mila u pratnji kršnog Imoćana Mate, brata Milana i sestre Marije, a Mijine ne treba ni spominjati jer su oni bili domaćini tog bučnog i veselog skupa.
U međuvremenu je umrlo nekoliko starijih – moja prva nevjesta Anđa, organizator Joskanovića smotre Mijo, tjedan dana nakon njega sestra mu Ljuba, a prošle godine i Micina žena Ruška – i jedna mlada nevjesta, Marinkova žena Annemarie, ali je rođeno puno više djece kojoj ni imena ne znam, budući da samo Ljubica Mijina ima njih sedmoro – ona i njen Ivan su u svakom pogledu bili najmarljiviji – pa tako danas Marinih i Tominih potomaka ima preko tristo, a ako Bog dadne i nevjeste ne budu previše pazile, bit će ih još.
Kad već spomenuh Joskanovića nevjeste nastavit ću do kraja tako jer je njima u ogromnom broju čeljadi teško naučiti razliku između Blage i Marinka, iako je Blago puno ljepši, a kamoli da zapamte imena silne djece muževljeve rodbine. Nije im nimalo lako, posebno ako su došle sa strane.
Od mladih nevjesta najjednostavnije je bilo Ruži Kalčićevoj, Ruži Tošinoj i Perki Mirinoj – one su sve tri iz Mandila Sela i prije nego su se udale u Joskanoviće barem desetak puta su se naljutile na nekoga od njih, pa su imale veliku prednost u odnosu na pridošlice iz drugih krajeva.
Na drugom mjestu povlaštenih nevjesta su Duvanjke iz drugih sela, poput Karlove Zdenke, Tomislave Ivanke, pa čak i Ivanove Veronike, koja je rođena Prisojka, ali nije to na kraj svijeta – ona je, dok je hodala s Ivanom, imala priliku u raznim kafićima upoznati ponekoga iz Joskanovića roda i prije dolaska u Mandino Selo nakupiti potrebni know-how.
Treće mjesto, takoreći za brončanu medalju, zauzimaju nevjeste koje nisu iz Duvna, ali čiji maternji jezik je hrvatski – poput Antine Mare iz lijepe Dervente ili Blagine Tanje iz Lijepe naše.
Najteži položaj međutim zauzimaju Joskanovića nevjeste koje niti znaju jezika, niti su ranije ikada čule za Mandino Selo i koje je neopreznost navela da se zaljube i udaju za nekoga od Marinih i Tominih potomaka. Kako ni njih ne bi manjkalo potrudio se je Vinko Ćokanov, on se je dvaput ženio – oba puta Austrijanke koje su trebale nekoliko mjeseci da pravilno izgovore ime svoga izabranika, a kamoli da bez greške polože test namijenjen nevjestama, a sadržan u jezikolomcu:
„Priđo, priđo, priđo priko Prikača“.
Marnikova Annemarie, koja je prošle godine nakon teške bolesti preminula, je unatoč početnog, trostrukog hendikepa – niti je iz Mandina Sela, niti zna hrvatski, niti joj je muž nekakav biser – ipak bila najuspješnija u učenju rodbinskih veza i jedina je nevjesta koja je u svako doba dana i noći znala namapet imena sve Ljubičine djece, nevjesta tetke Ljube i Ankičinih svekra i svekrve.
U učenju joj je nesebično pomogao mladi djever Blago jer joj je on već na početku oduzeo strah od stranog govora tako što je nekoliko dana nakon Annemariena upoznavanja s Marinkom, kad je ona svome sreći htjela u uho reći da ga voli, a Blago joj to preveo na hrvatski sljedećom rečenicom:
„Marinko, moj dragi magarac!“
Ali to je sasvim druga priča – ovdje sam htjela samo napomenuti da Joskanovića čeljadi ima jako puno. I da su nevjeste marljivo radile kako bi se to ostvarilo. Hvala im.
Blago Vukadin (2014.)