Iz osame slušam patnju kako ječi na covidovo stezanje pluća, na kamene udare u bubrezima, u žučnim vrećicama, na smeće u krvnom optoku, na bol u ljudskim kostima, na tiho odumiranje „možđana“ i na mnoge druge boleštine, i neimaštine.
A tek, koliko li se otkriva na prestravljenu dječjem licu!
Okrenem se i vidim strah u oku srninu, u zečjem trku, patnju u mrazom ofurenu proljetnom cvijetu.
Posvuda potresna svjedočanstva patnje i bola; posvud potresena i rastresena ljudska bića, prestrašeni ljudi s malo nade ili bez nje.
Što dulje patnju gledam, do neslućenih visina raste; što je više blagoslivljam, biva pitomija, gotovo uobičajena suputnica naša, uz slutnju neke daleke, ali ipak, živo vjerujem, ostvarive nade.
Ante Šarac