Ja sam Joskanovića murva pa je jasno da najviše pričam o svojim Vukadinima – oni su me zasadili, zalijevali su me dok sam bila mala i u mome hladu se odmarali kad sam izrasla, te njih najbolje poznajem. Ali nisam ja jedina murva u Mandinu Selu, imam u Šarcima sestru koja daje crne plodove, a koja isto kao i ja ima puno priča o zgodama i nezgodama iz svoga života – Trpinu murvu.
Čujemo se nas dvije redovito. Kad zapuše od Vrana pripovijedam joj što ima nova u Joskanovićima, a kad pak vjetar okrene iz njenoga pravca onda ona meni kazuje tko se u Šarcima ženi, a tko udaje, koliko djece je rođeno i koga je Bog pozvao k sebi. Najviše međutim nas dvije razgovaramo o prošlim vremenima – malo smo ostarile, a i murve vole kad su u mislima mlade, pa se rado sjećamo koječega.
Prije nekoliko dana, kad je snijeg zapušio cijelo Duvanjsko polje, a bura napravila velike smetove i ljudima nije dala ni proviriti iz kuće, nas dvije smo se baš lijepo napričale, kao nikada ranije. Vjetar je puhao u svim pravcima, pa ni bristi koji se u nas dvije zagledaju čim malo zatopli, svojim granama nisu micali i nisu nam smetali kojekavim dobacivanjama.
Trpina murva započela je iglenu:
„Sićaš li se ti pokojnog Paške i njegove Lučuše?“
„Kako se ne bi sićala!“ – odgovorih joj.
„Volim veselu i vedru čeljad, a njih obadvoje bili su takvi. Znam još uvik i kako im se dica zovu“ – nisam mogla izdržati, a da se ne pohvalim svojom memorijom, no prepustila sam ipak Trpinoj murvi da ona priča o ljudima koje bolje od mene poznaje i koji su u njenom hladu provodili sate, pili kavu i družili se sa susjedima.
Sada prenosim ono što mi je Trpina murva ispričala – nešto je ona osobno vidjela, nešto je čula na radiju, a nešto su joj pripovijedali Šarci koji se, kao i moji Joskanovići, ponose ako netko od njihove čeljadi uspije u životu. Lučušina i Paškina djeca baš su uspjela, pa bi njihovi roditelji da su još živi, s punim pravom bili ponosni na svoje potomke, kao što su prije nekoliko desetljeća ozarenih očiju pričali o kćerima, sinovima i unučadi.
Momak Paško svoju Katu, koju su u Mandinu Selu po njenom djevojačkom prezimenu Lučić odmah nakon udaje prozvali Lučušom, oženio je davne 1938. godine, kratko prije izbijanja Drugog svjetskog rata. Teška vremena bila su tada u svim mandoseljskim kućama, djeca su se rađala i umirala od danas bezazlenih bolesti jer lijeka nije bilo ni za lijeka, pa je pokojna Lučuša rodila ukupno jedanaestero djece od kojih je petero uspjelo odrasti – kćerke Ana i Marica i sinovi Ivan, Marko i Vinko.
O Vinku sam već nekoliko puta pričala jer ga se osobno sjećam. On je prije odlaska u Ameriku često navraćao u Joskanoviće, popravljao je televizore i radio-aparate, a čula sam ga i u eteru kad je početkom sedamdesetih godina osnovao prvu privatnu radio stanicu u Duvnu, jednu od rijetkih u tadašnjoj državi. Program je bio zabavan – ganga i priče iz duvanjskih sela – ali je tadašnjoj miliciji svašta smetalo, kao kakvom starom momku koji svakoj curi nađe manu, pa su radijsku stanicu nakon tjedan dana zapečatili, a Vinka priveli u milicijsku stanicu na saslušanje. Kao da je nešto, ne daj Bože, ukrao ili pozivao na revoluciju protiv starih revolucionara, a on se samo zezao i testirao svoje sposobnosti. Kasnije je i Vinko za dvojicom starije braće krenuo preko Velike bare, ondašnja balkanska močvara ga je gušila, ali to je sasvim druga priča.
No, nije samo Vinko bio nadaren i marljiv. Sva Paškina i Lučušina djeca bila su radoznala, odvažna i brzo učila, pa se je tako najstariji od njih, Ivan, krajem pedesetih godina zaputio u Zagreb gdje je završio gimnaziju. Treba to zamisliti – u vrijeme kad je malo tko iz Mandina Sela završavao četiri razreda osnovne škole Paško i Lučuša svoga najstarijega sina poslali su u gimnaziju, u daleki Zagreb grad.
U to doba bivša Juga nije bila baš blaga i umiljata, kakve se možda netko od mlađih generacija sjeća, nego prilično zaostala, siromašna država, ovisna o Trumanovim paketima sa sirom, pod strogom palicom partije koja je određivala tko može i tko smije, a tko pak nema nikakva izgleda raditi nekakav posao u kojem se koristi ne samo tjelesna snaga, nego i pamet.
Ivana Lučušina, unatoč tomu što je bio primjeran učenik, nije zapao nikakav posao u kojem bi mogao napredovati prema svojim sposobnostima – kao ni većina Duvnjaka nije bio politički podoban – pa je nakon maturiranja on jednoga dana zasjeo s dvojicom drugih zemljaka koje su u Zagrebu mučile slične brige – s Kornom (Kurdelom) Vidovića i Lukom (Lukešom) Anđinim – a njihov razgovor tekao je otprilike ovako:
„Džaba nam izgleda naša škola kad posla za nas nema.“
„Ima posla, samo ga nema u Jugi.“
„Pa nije Austrija na kraj svita. Ajmo mi priko granice!“
Kad su pljusnule prve jesenje kiše, a policajci i graničari u Alpama zakunjali od prekomjerne šljivovice, trojica mladih Duvnjaka provukli su se jednoga predvečerja pored njih i olakšano uzdahnuli tek nakon spoznaje da su stigli u slobodu. Ivan je planirao krenuti dalje za Ameriku, no nije imao nikoga da ga tamo pozove, pa je najprije zatražio i dobio politički azil u Austriji – Ameri su tada primali samo političke izbjeglice. Njegovi suputnici Lukeša i Korno s ekonomskim azilom zatražili su vizu za Australiju i kratko nakon toga krenuli prema Sidneyu.
Ivan je šezdesettreće godine prvi put ugledao Kip slobode. Dopalo mu se u Americi – nitko ga nije pitao odakle je, nego što zna i može – upisao je studij na tri fakulteta, postao bachelor i dvostruki master, radio potom kao profesor na sveučilištu NY University, a ni dan danas nema mira pa će možda, kad sasvim ode u mirovinu. upisati i postdiplomski studij.
No, nije Ivan samo radio i učio, nego je i gledao malo naokolo, te mu je za oko zapela lijepa cura Theresa in Kansasa. Nasmiješio joj se je čim je skupio malo hrabrosti, što je mogao ljepše, počeo dugu priču o atrakcijama iz Mandina Sela, a Theresa mu nije mogla odoljeti, pa su se njih dvoje uskoro vjenčali. U braku su dobili kći Katarinu, krštenu imenom njene bake Lučuše, i sina Antu, nazvanoga po Ivanovu djedu Anti Šarcu.
Profesionalnu karijeru, nakon školovanja i rada na sveučilištu, Ivan je nastavio u američkoj vojsci – diljem svijeta obavljao je zadatke kojih u doba Hladnoga rata nije nedostajalo. Tako je nakupio puno iskustva i znanja prije nego je pri američkom veleposlanstvu u Beogradu počeo raditi kao vojni ataše, devedesetprve godine, u vrijeme kad se je u tom kraju rasplamsao fašizam najgore vrste.
Devedesetdruge godine, nakon izbijanja otvorenoga rata i agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, Ivan je po dužnosti dospio u Zagreb, grad svoje mladosti, gdje je obnašao odgovornu funkciju američkoga vojnog savjetnika za jugoistočnu Europu, pomagao u obrani od Miloševićeve soldateske obilazeći ratišta i obučavajući nastajuću hrvatsku vojsku na prvim linijama, dok je njegova Theresa bila odgovorna za školovanja pripadnika HV i HVO.
U to vrijeme kod Ivana i Therese navraćali su svakojaki gosti, redovito hrvatski časnici, a često i političari od kojih su neki još uvijek bili članovi propale partije, ali je i njima prijala američka kuhinja pa bi brzo zaboravili na ideološke razlike. Ivanov otac Paško, koji je većinu vremena provodio kod sina Marka i njegove obitelji u Lekeniku, selu između Siska i Nove Gorice, bi se također nekada poželio beefsteaka iz Kansasa, pa bi dobio počasno mjesto za nevjestinim stolom odakle je analizirao poznate i nepoznate face.
Na jedan prijem stigli su Ivanovi prijatelji, poznati hrvatski redatelj i branitelj Miroslav Miro Međimorec i njegova Vedrana, voditeljica na televiziji. Paški je laknulo kad je konačno ugledao jedno poznato lice, pa je prekinuo small-talk prije jela, glasno pozdravljajući njemu dragu osobu:
„Dobra večer Vedrana!“
Vedrana Međimorec mu je uzvratila srdačni pozdrav, zauzela mjesto pored Paške za stolom i njih dvoje su cijelu večer o nečemu pričali. Kad su se gosti razišli Ivan je začuđeno upitao svoga oca:
„Odakle ti poznaješ Vedranu?“
„Kakvo pitanje!“ – iznenadio se Paško Ivanovu neznanju – „S televizije je poznajem. Vedrana vodi moju najdražu emisiju.“
Ivan je punih sedam godina radio u Hrvatskoj, za vrijeme rata bio je jedan od glavnih inicijatora i stručnjaka pri uvođenju sistema u pribavljanje i analizu podataka s druge, neprijateljske strane bojišnice, a te zlata vrijedne informacije bile su jedna od osnova za provođenje odlučnih oslobodilačkih akcija.
Zamjerio se je Ivan tada mnogima koji su u podrumima čekali istek rata, pa su mu kasnije oni nastojali svašta prišiti – čak su se za vrijeme suđenja generalu Gotovini trudili pronaći kojekakve teorije o američkim zavjerama, zaboravljajući da je Ivan Lučušin došao iz svoje Amerike braniti svoje Duvno, svoju Hrvatsku i svoju Bosnu i Hercegovinu od zla i da se nije skrivao. Nekima bi sigurno bilo draže da su branitelji dobili tek pokoju praćku i bez ikakve logistike ili znanja bili poslani na minska polja ili pred tenkove, ali nije bilo tako, pa nek se sada slobodno i ljute i pjene.
O ratu međutim ne valja puno pričati, no ne treba ga ni zaboraviti da se nove generacije ne bi izgubile u kojekakvim izmišljotinama, pa mi je Trpina murva usput napomenula da je Lučušin Ivan za vrijeme Domovinskog rata radio skupa s hrvatskim generalima, s već spomenutim Antom Gotovinom, a još više s Markicom Rebićem, koji je bio njegov glavni sugovornik sa strane HV-a.
Zahvaljujući stručnom i pouzdanom radu Ivan Lučušin je prvi i jedini Hrvat čije ime i slika su izloženi u kući slavnih obavještajaca – MI Hall of Fame. No, mi murve smo miroljubiva stvorenja, rat je bio i prošao, nisu ga započeli naši Mandoseljani, ali su oni, skupa s Ivanom i Theresom koji su im iz daleke Amerike došli pomoći, obranili svoje, a zavidnih ljudi uvijek je bilo i bit će ih dok je svijeta, no to je ipak njihov problem.
Puno draže od sjećanja na rat nama murvama bilo je kad smo se počele pričati o Ivanovim dolascima u naš kraj.
Čim bi Ivan uhvatio nekoliko slobodnih dana navratio bi u Mandino Selo ili u Vedašić, kod svoje sestre Ane na burek, dovodeći prijatelje i kolege iz Amerike i objašnjavajući im da je on osobno, kao i svi Duvnjaci, kraljevskoga porijekla, iz koljena kralja Tomislava. Neki su mu povjerovali, drugi su više uživali u Aninu bureku, a s mnogima je Ivan često putovao u Imotski, pa su ga stoga Imoćani prozvali svojim ministrom turizma, jer je, čim bi to bilo moguće, dovodio u naš kraj stotine Amerikanaca, s ponosom im pokazujući mandoseljsku gredu ili Crveno i Modro jezero kraj Imotskog.
Tako su jednom general Rebić i Ivan Lučušin doveli neke krupne Amerikance u Imotski, sve zaljubljene u baseball – onaj njihov sport u kojem svom snagom treba zafijukati lopticu, dok je drugi igrač proba potrefiti palicom. Amerikanci su htjeli ispasti pravi frajeri i pokazati hrvatskim vojnicima što znači istreniranost, no Ivan i Markica ne bi bili Ivan i Markica nego John i Marc kad ne bi probali nasamariti nekoga i pokazati da baseball nije ništa bolji od bacanja kamenja.
Tako je pala opklada da će onaj tko iz tri pokušaja barem jednom uspije ubaciti kamen u Crveno jezero dobiti plaćen ručak, a ako ne uspije mora podmiriti račun i za Ivana, i za Markicu. Mladi ljudi, sjećajući se okusa Anina bureka, namah su ogladnjeli i skoro ruke istrgali probajući uzalud dobaciti kamen do vode koja odozgor ne djeluje udaljeno. Na kraju su morali priznati neuspjeh i pozvati Ivana i Markicu na ručak. Jedne prilike je i američki veleposlanik zamalo nasjeo – htio je čovjek pokazati da je za vrijeme high-schoola bio dobar bacač – ali Ivan, kao pravi i lojalni Amerikanac, nije dozvolio da se najviši predstavnik njegove države u Hrvatskoj osramoti, posebno se brinući što bi se moglo desiti ako priča dospije u tisak i kako bi u Washingtonu protumačili novinski naslov poput:
„Američki veleposlanik nije uspio dobaciti kamen do vode Crvenoga jezera!“
Ivan je 2005. godine umirovljen kao časnik američke vojske. Ni njegovi učenici iz HV nisu više sasvim mladi, hrvatski generali s kojima je branio svoje Duvno oslobođeni su optužbi, a oni koji su ga napadali po novinama dok je Gotovina sjedio u zatvoru utihnuli su malo i ne sjećaju se više svega što su pisali prije oslobađajuće presude. A bunili su se s puno uskličnika kad je Ivan za novine izjavio da bi on mogao i htio svjedočiti na suđenju u Haagu – čak je od Pentagona ishodovao dozvolu – no, to je sasvim druga priča o nekim drugim ljudima.
Život je takav, puno toga se zaboravi, još više se potisne, a rijetkima se i čeljad i murve ponose. Trpina murva ponosna je na svoje klince odrasle u Šarcima – jedan od njih je i Ivan Lučušin, mandoseljski obavješatajac i čovjek koji je svojim znanjem i hrabrošću došao pomoći u zavičaj kad je zagustilo.
„Sve ostalo je manje-više nevažno“ – reče mi Trpina murva prije nego je vjetar okrenuo u drugom smjeru, ali i to je jedna druga priča.
Tekst: Blago Vukadin
Marica Paskina
Ponos, ponos i samo ponos. HVALA.