Nakon što su svi poljski poslovi bili završeni i ‘stirano’ sijeno iz planine, odlazilo bi se u Vran po drva. Za duge, snjegovite i hladne duvanjske zime time trebalo je pribaviti dovoljno drva. Da bi se moglo sijeći drva u Vranu moralo se prije kupiti dozvola za sječu ogrijevnog drava u šumi. Za duvanjskog seljaka to i nije bilo tako jeftino.
Novac se mogao dobiti jedno prodajom blaga ponedjeljkom ili na kojem derneku u tadašnjem Duvnu. To je bio gotovo isključivi i jedini način kako doći do novaca. Nitko nije radio u bilo kakvkoj državnoj službi, niti je tko dobivao bilo kakvu mirovinu ili penziju. Takvih u selu nije bilo. Do novca se dolazilo isključivo prodajom blaga (stoke).
Svaki kućedomaćin morao je dobro i pametno planirati koliko će janjaca, ovaca, teladi, krava, volova ili konja prodati, koliko ostaviti za rasplod i održanje potrebnog broja grla, koliko za klanje, za Božić i zimu. Dobiveni novci morali su mudro biti raspoređeni na mnogobrojne potrebe jedne obitelji: za sol, šećer, malo brašna, petrulju, platno za koji odjevni predmet, za drva, za japiju, za Božić i za ‘sto drugih potreba’.
Sa dobivenom dozvolom za sječu drva odlazilo bi se ranim jutrom u Vran. Opremilo bi se dvije-tri samarice (konj koji nosi samar – mi smo imali jedno vrijedno magare koje je služilo za prijenos bilo kakvog tereta pa i drva iz Vrana). Sjekire bi se prije koji dan odnosile svome Ciganinu u grad. Naša kuća uvijek je nosila kod svoga Salke. Salki bi se plaćalo u naturi: koji kamad suhog ovčjeg mesa, koji sirac, maslac, krumpir, runo vune ili što drugo. Znam kako sam više puta nosio alat, ali i sredstvo plaćanja Salki. Osjetio sam uvijek neku domaćinsku – prijateljsku atmosferu. On je sve nas poznavao kao i mi njegove. Salko je klepao kose, oštrio sjekire i bradve, lemiše i crtala, izrađivao konjske ploče i grifove, potkivao konje i radio druge kovačke poslove.
U sječu drva odlazilo bi se ranim jutrom, a vraćalo pred večer istoga dana. Naporan i težak je to posao bio. Do Vrana trebalo je tri – četiri sata po kamenjaru samo u jednom pravcu. Nasjeći dva – tri tovara drva i opet natrag po bilo kakvom vremenu. Za jednu zimu jedna obitelj trebala je najmanje dvadesetak tovara ‘konja’ drva.
Tadašnje šumsko gospodarstvo u Duvnu svake godine određivalo je dio šume u Vranu u kojem se smije sijeći ogrijevno drvo. Sječa drva za loženje i čišćenje šume nazivalo se remat. Sjećam se kako su seoski ljudi znali otići u remat i ostati više dana. (spavalo se kod šumara (u štali), na Trebiševu ili Slanom Docu). Nasječena i pripremljena drva bi se poslagala u velike drvarnice. Sve to je čuvao šumar od drvokradica.
Znatan napredak u pribavljanju drva iz šume bio je uređenje kolskog puta do Vrana. Put je vodio Od Lipe, uz Asinu kosu sve do ispod Vrana. Na pogodnom mjestu raspremila bi se kola i konji, a odlazilo malo dalje u remat i sijeko drva. Ovoga puta trebalo je samo posijeći bukovo deblo i presjeći ga na određenu dužinu (3-4 m) radi boljeg slaganja na kola. Po dva –tri takva debla povezala bi se skupa i ‘zakačilo za konja’ koji je to dovukao do kola. Na kola bi se to sve uredno poslagalo, povezalo i dobro steglo.
Dobro se pazilo koliko može stati na jedna kola. Moralo se paziti na nekoliko većih uzbrdica na putu. Konji su morali biti nahranjeni i dobro upareni i ‘skladni’ za vuču takvog tereta uz brdo. Gledao sam kako neki konji zapnu s kolima na sred uzbrdice i ‘ni makac dalje’. Uzalud je gazda vikao i bičevao konje. Nije išlo dok ne bi takve konje ispregli i upregli jače i poslušnije. Šćetini konji nikada nisu zapeli. Malo je koji dan prošao da Šćeta ne bi pomago izvući nečija kola na uzbrdici.
Ništa lakše, šta više bilo je opasnije spuštanje kola i konja niz padinu. Vintalo bi se prednjom i zadnjom vintom (kočnica na kolima) ali i jačim i dugim deblom podvučenim ispod zadnjih kotača.
Veći napredak u pribavljanju drva bio je korištenje motorne (beznin) pile u sječi drva. Nekako odmah s pojavom ‘motorke’ u selo su polako ‘dolazili’ i traktori.Traktor je mogao više povući i nije stajao na uzbrdici i nizbrdici. Bilo je dovoljno tri-četiri puta traktorom otići u Vran i osigurati dovoljno drva za cijelu zimu.
Ovakvo pribavljanje drva za zimu trajalo je do kraja osamdesetih godina kada su odrasli muškarci većinom na radu u Njamačkoj odakle u selo pristižu njemačke marke. Od tada do danas u selo se dovoze drva za zimu kamionima sa svaih strana (Šujica, Kupres, i dublje u Bosnu. Najmanje iz Vrana).
Na fotografiji (1970.) se vidi slaganje drva u Vranu jednog jesenskog kišnog i snjegovitog dana. Sjećam se toga dana kada smo otac, Branko i ja kolima otišli po drva u Vran. Uh, što je bilo hladno. Mokri do gole kože, a vranska bura sa susnježicom dere.
Tekst i foto: Ante Vukadin Ćipa