Zemlja se otimala
iz okova
do slobode
Koraci su bili od sedam milja
Bila je velika i strepnja i zebnja
Onda se srušilo nebo
na zemlju
sručilo mrak
crni
Svijet se cijeli srušio
I opet odavde do vječnosti
nije bilo daleko
tek pucanj
tek tren
Mržnje je bilo previše
da zada smrtni udarac
i ljubavi da primi smrt
da posveti zemlju
Mlado jablanje
povijalo se i padalo
ko klasje
doline i zaravni ispuni jeza
protrnuše gore i nebesa
Bi tama po svoj zemlji
Bi strava
Bi tmina
od ure te do ure smrtne
do ure devete
do ure nesagledive
Magla obavi sve jauke
i sve boli
(Što ne učini pucanj i vatra
što ne učini led
učiniše tamničari
i crna noć)
Zemlja i ovaj put ponižena
cokulama
izranjena grobovima
uranja do gležnjeva do koljena
u jauke
u rane u smrti u grobove
sjemenje nade
da se iznova
u sretnija jutra
uspravi
i rodi
Izvor: Mijo Tokić: Drago kamenje, Mostar, 2000.