Od prezrene namirnice sa seljačkim pedigreom koju su djeca morali jesti na silu postao je nacionalna gastro-zvijezda. Priča se da na zagrebačkom Dolcu košta 120 kn po kilu, a iznenadni gosti neće ni pršuta ni pečenice nego zaiskaju baš cvrljaka. Domaći duvanjski crvljak tako je izdržao teška povijesna razdoblja i u velikom stilu vratio se na trpezu. Ovo je revolucionar među namirnicama, duhovni učitelj koji kazuje kako se iz blata može izdići do zvijezda i veliku guru onih koji vjeruju da se na Duvanjskom polju može imati kora kruva.
Recept za domaće cvrljke više je nego jednostavan: kupiti krmad u ožujku ili travnju, smjestiti ih u skromni kočak, gojiti ih po naški, katkad ih češkati i lipo im pričati, hraniti ih krumpirom s duvanjske podvornice, travom s mekota, korovom s mrginja, tikvom i ripom, hvaliti se rodbini kako napreduju…, sve tamo do iza Svih svetih, dok poprilično ne zahladi. I kad bude vrijeme – napraviti cvrljke.
Kao mnogi drugi Duvnjaci, i cvrljak je otišao u velike gradove, malo se pogospodio, pa se u Zagrebu ili Osijeku odaziva na ime čvarak. Odakle taj naziv nije nam jasno jer se cvrlji pa se dobije cvrljak, a jezično (semantički i leksički) ne postoji radnja iz koje bi proizišao čvarak. Zato se mi u Duvnu ne damo – cvrljak nikada neće biti čvarak!
Izvor: Ante Križić, Tomislav Majić, Milan Pranjić: Duvanjski pojmovnik, Tomislavgrad, 2019.