Dok živim, živjet će u meni sjećanje na došašće. Na došašće u našem zavičaju. Mi predškolska pa i školska djeca, nagnuti prema narednim danima, nestrpljivo smo iščekivali da već jednom dođe Božić, dan u kojem će se roditi nitko drugi do mali Isus, i to u štalici, na slamici. Stoga smo spontano osjećali bliskost s Njime. Već je obavljeno kolinje, kupus je odavna fermentirao u drvenim kacama; još samo da naši iz Hercegovine u mješinama dopreme vino, desetak dana prije Božića, i odbrojavanje može početi.
Pa premda smo Božić primarno doživljavali po vanjskim obilježjima (slami u kući, „badnjacima“ od drveta, koji se stavljaju u „šporet“, voštanim svijećama čiji je plamen gašen koricom kruha umočenom u crno vino), ipak smo osjećali da u zraku titra neka tajanstvena ljepota. Radost se razlijevala našim srcima. I lepršave pahulje snježne, i vedre noći mrzle tope i tople srca dječja da bi doživljaj topline kulminirao na samu „Badnjicu“.
Mati, ili najstariji muškarac, kod nas je to bio Bože, u tri bi navrata unio po badnjak i stavio ga u „šporet“. Zatim bi u većoj vreći (koja je bila u predsoblju) unio slamu i razasuo je po „sidetijoj“ sobi. Unošenje se, dakle, odvijalo u četiri faze, i svaki put uz: „Faljen Isus i Marija, dobro vam došao Božić i sveto porođenje Isusovo“, uz odgovor ostalih ukućana: „I s tobom Bog dao zajedno.“
Odlazak među ovce bio mi je među najdražim događajima. Mati bi nosila kruh, voštane svijeće jedna od sestara, brat Bože fenjer, brat Andrija crno vino. Išli smo prema „pojeti“, dvjestotinjak metara udaljenoj od kuće. Čim smo ušli u staju, ovce bi se načas uplašile, zbile se u jedan od „ćošaka“, ali bi se ubrzo umirile i okupile oko nas. Tada smo im, nakon molitve, davali po komadić kruha, te na runu prednjih leđa triju ovaca Andrija bi crnim vinom označio znak križa. Taj križ od vina bio je dugo vidljiv, odnosno sve dok ga nisu isprale prve kiše.
Po povratku kući djeca su spontano trčkarala kroz selo (bez rasvjete), ali sa žmirkavom svjetlošću iz kuća, ili po mjesečini za vedra neba.
Sam Božić: čestitanje susjeda, „meza“, bolji ručak, čaša vina. Nakon ručka otimali smo se oko toga tko će iz korice kruha, umočene u crno vino, kapnuti kaplju vina na plamen voštane svijeće. Pri svakome srazu kaplje s plamenom svijeće čulo se ono karakteristično cvrčanje, i zamirisala bi mješavina vina i voska.
U popodnevnim satima dječje trčkaranje na „guvnu“, uz kolo i oko kola, povratak u toplinu doma, valjanje u slami. Božićno se slavlje vezalo i za dva naredna dana: Stipanjdan i Ivanjdan. Na Ivanjdan se na našem groblju služilo misno slavlje, nakon čega su u našu kuću dolazili rođaci i prijatelji iz drugih sela da ogriju dušu i okrijepe tijelo. S tim danom povukla bi se sva čarolija koja nas je zaokupljala tijekom došašća i uoči samoga Božića. Ali nije nestala, živi i dalje u našem sjećanju.
Ante Šarac