Čovjek je čovjek samim tim što je čovjek odnosno ljudsko biće. Sa svim manama i vrlinama. Čovjek može postati novim čovjekom. Ali, za taj pothvat mora se mnogošto dogoditi i puno toga poklopiti. Prije svega, on bi trebao teoretski znati što to znači: postati novim čovjekom. Čita li svete knjige i duhovnu literaturu, on to može znati. Drugo, još važnije, on bi trebao introspekcijom snimiti svoj unutarnji život od dana kada je postao svjestan sebe do dana kada je postao svjestan da je neophodno mijenjati se na bolje. Jednostavnijim riječima: čovjek bi morao postati svjestan svakog svog grijeha, sve svoje prljavštine koja je nastala mišlju, riječju i djelom tijekom života i iskreno se pokajati za zlo koje je učinio.
S druge strane (bez toga ništa) mora se iskreno i uporno moliti Bogu da mu se smiluje i da mu sve oprosti. Tek potom moguće je da se čovjek probudi, progleda i preobrati, shvaćajući napokon da je dijete Božje i brat svih ljudi. To je obraćenje i umno i duševno. Tada postaje novi čovjek, oslobođen svakoga balasta, lepršav, vedar, radostan. Ipak, on ne ostaje takav zavazda! Zavazda treba ostati raspoloživ za molitvu, meditaciju i milost Božju da bi se ljudsko srce stalno punilo novom Božjom milošću i svjetlošću. Unatoč tome stalnom punjenju, ne bi trebalo očekivati da će se čovjek u svojoj nutrini dovršiti, prepuniti dobrotom, ljubavlju i svetošću. Čovjek je dinamičko, a ne statičko biće. Najslikovitije je opisao unutarnji život čovjeka srednjovjekovni mislilac i kršćanski mistik Eckhart, uspoređujući ga s čašom koja se puni: „Što se čaša više puni, to i ona postaje veća!“
Iz ovoga kratkog opisa puta od čovjeka do novog čovjeka više je nego jasno kako je taj put trnovit, tegoban i mučan pa nije čudo da mnogi odustanu nakon pola prijeđena puta.
No, već tridesetak godina mnogi nam promicatelji liberalnog pogleda na svijet nude lagodan put u novo doba, novi svjetski poredak i u skladu s tim pritišću nas da postanemo novi ljudi. Požuruju nas da trčimo, tako reći, da se kližemo i skližemo u moderno doba, da zbacimo teret prošlosti, da zaboravimo sve što smo imali baštiniti od svojih predšasnika. Jer, svijet kao da počinje od njih. Pojednostavljuju reformu školstva, zaobilazeći sve ono najznačajnije za identitet svoga naroda, da se djeca tobože ne muče, da s lakoćom uče; uče nas da su sve nacije i države samo ostaci konzervativnih shvaćanja, da su religije opasne, a kršćanstvo, posebno katoličanstvo pravo zlo. Sve različitosti oni bi sveli na puki folklor!
Svaku misleću glavu proglašavaju tupom, nazadnjačkom, ili je prešućuju kao da ne postoji, da nije izrazila ovu ili onu kritiku zahuktalog „naprednjaštva“, na čelu kojeg su glavari iz sjene a promicatelji: plaćene nevladine udruge i mainstream mediji. Sve se svodi na jednu ideju, sprječava se osobna misao, glorificira jednoumlje; jer što će zaboga osobno mišljenje kad ima unificirano, što treba pojedinac misliti kad ima tko će u njegovo ime misliti i odlučivati – valjda u njegovu korist.. Prihvati ili ostavi. Tä, moderna su vremena, treba ići kamo i ostali, inače ćeš stati, zaostati, sam se bakćati, mimo svijeta i novog vijeka!
Kad jednom upadneš u žrvanj novoga doba, onda ni u ludilu nema natrag. Pa tako ratificiraš Istanbulsku i odmah odletiš se pohvaliti modernom Tusku. To je onaj koji izjavljuje da ima srodnu dušu s Vučićem! Jer, kakvi bi to bili Hrvati natražnjaci da nisu prihvatili takav dar za obvezujuću borbu protiv nasilja, a u svibnju preuzimaju presjedavanje Vijećem Europe. I zašto ne bi ustupili dio suvereniteta za takvu „plemenitu“ akciju. I zašto ne bi dopustili da ih skupina feministica nadgleda, da ih po svijetu opanjkava i da im još za to nadziranje daju golem novac?
Kad si jedanput moderan, „progresivan“, što se treba dogoditi da bi se vratio na staromodne pozicije, kao, recimo, gospodin Slobodan Prosperov Novak. On je, veli napredni Jurica Pavičić, „pametan intelektualac, nije glup, ali špila glupana za pare“. „Dok je krajem osamdesetih godina (20-og stoljeća) bio ljevičar i sprdao se s desničarima, sada im kadi“, zaključuje Jurica. A Jurica je pametan, slobodouman, globalistički nastrojen, vidi se to izdaleka – po bezobzirnom i prostačkom izričaju. Jurica ne priznaje razvoj čovjeka, bilo kakvu promjenu: kakav nekoć, takav zauvijek! Za njega, i ne samo za njega, čovjek mora biti „napredan“, ili ne treba od stida hodati ispod zvijezda!
A kolona samozvanih naprednjaka maršira dalje; prožeta mazohizmom i opterećena kompleksima manje vrijednosti prema svima izvan granica svoje domovine, a prema svojim sunarodnjacima oboružana ohološću!
Ante Šarac