NIŠTARIJINIO ZAPISI: Coronine priče 8

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Muška solidarnost

Andreja je napisala priču pod naslovom „Kvaka“ objavljenu u njenoj knjizi „Lica i naličja ljubavi“ koju upravo, u dosadi corone, prevodim na njemački, pa se skupa nadamo da ćemo po njenom izdavanju na prostranom njemačkom govornom području konačno postati bogati, ali to je sasvim druga priča.

U toj pripovijetci ona je jednoga od svojih bivših muževa gadno izružila, kako je smotan i bezobziran jer ju je jednom satima ostavio na iznutra zatvorenom balkonu, na što je u meni proradila muška solidarnost, te sam joj, iako čovjeka ne poznajem, prilikom prevođenja rekao:

„Pa nije to baš strašan zločin! Može se svakome dogoditi da zabunom zatvori vrata i ode na posao.“

„Zaključati vrata može svatko, ali on je ipak smotan i bezobziran!“ – završila je kratki razgovor moja mila i draga Andreja.

Jučer, u rano, sunčano poslijepodne, uvalio sam se u whirlpool na terasi, a Andreja je nekoliko minuta sa mnom pričala, da bi se potom izgubila u dnevnom boravku zasjevši na sobni bicikl i okrećući krugove.

Izišavši iz vode osušio sam svoje luksuzno tijelo i odjenuo kućni mantil, da bih odmah potom čuo simpatične, zaljubljene susjede, koji su se, tako se priča po zgradi, nedavno vjenčali.

Njih dvojica upravo su roštiljali, a meni je zavodnički zamirisalo.

„Bok susjedi, što to pravite?“ – upitao sam.

„T-Bone-Steak“ – odgovorila su mi dva duboka muška glasa istovremeno.

„Dođite i vi, imamo dovoljno mesa, pa ćemo vam dati malo da probate “ – dvosmisleno mi je ponudio stariji, bradati susjed.

Sjetivši se da sam u poluprozirnom kućnom ogrtaču, a ne htijući riskirati pokazivanje dlakavih, mišićavih nogu i okrugle stražnjice susjedima kojima se sviđaju muškarci, ipak sam odlučio ne odazvati se izazovu i zahvalio se, nadodavši uvjerljivo koliko je to bilo moguće:

„Andreja je danas napravila nezasoljenu pitu od špinata s bezmasnim jogurtom bez laktoze – genijalano prija! Ako nastavi ovako dobro kuhati i mi ćemo se na ljeto vjenčati, čim prođe corona.“

Već mi je postalo hladno, malo od vjetra koji je baš zapuhao, a još više od hladnoga znoja pri pomisli što bi me sve na susjedovu balkonu dočekalo da sam odolio mirisu prženoga mesa, pa sam pozdravio dečke poželjevši im dobar tek.

Htio sam ući u stan.

No, vrata su iznutra bila zatvorena, a Andreja se otišla tuširati.

Dobrih dva sata kasnije – susjedi su već ručali, izgubili se u stanu i nisu me čuli – ja sam se tresao od hladnoće i počeo kašljati, zamišljajući da me je uhvatila corona, Andreja mi je konačno otvorila vrata, govoreći sasvim tiho:

„Ups! Zaboravila sam da si ostao na terasi.“

„A tvoj bivši je smotan i bezobziran?“ pomislio sam, ne usudivši se ništa progovoriti, sretan da mi je konačno toplo i da nisam pokleknuo pred susjedovom ponudom.

Uvečer, prije spavanja, opet mi je Andrejin bivši pao na pamet:

„A što ako čovjek uopće nije trostruki ubojica, ni otmičar broda, niti kineski tajni agent?“

No, budući da ne volim brinuti tuđe brige zadovoljan i zagrljen usnuo sam poput anđela.

Blago Vukadin