Andreja i ja svakim danom u svakom pogledu sve više napredujemo i uskoro ćemo postati ne samo idealan, nego i perfektan par.
Ali polako, Blago, opet si požurio!
OK. Onda počinjem od glave.
Andreja često ima glavobolju, Bogu hvala ne onu tipično žensku migrenu, pa se ne trebam žaliti, ali bol je bol, a u glavi je još nesnosna, no odmah u njenom pogledu prepoznam da moram šutjeti i ne pada mi na pamet skladati blesave pjesmice, koje i meni zadiru u mozak, a posebno mojoj glavobolnoj ženici.
No, nije problem u glavi, nego u oblacima.
Čim, dakle, u njenim plavim zjenicama prepoznam izmučenost, zaputim se do prozora koji gleda prema zapadu i zapazim masu oblaka dok nebom nadire u pravcu našeg stana.
„Bit će kiše!“ – velim joj kratko.
„Znam to još od jučer. Tlak se mijenja, a glava mi puca. Samo da konačno počne padati“ – teškom mukom sklopi Andreja nečujnu rečenicu, no budući da čitam njene misli, samo kimnem glavom u znak razumijevanja.
Kiša uskoro stvarno padne, Andreja se pomladi i u zahvalu za pokazanu empatiju napravi mi čorbu od piletine, krumpira, mrkve i luka, bez puno začina od kojih me nekada kosti zabole.
No, unatoč zdravoj prehrani, tri ili maksimalno četiri dana kasnije, mene počne boljeti u skočnom zglobu, ne mogu ni po ravnom hodati, a spuštati se niz stepenice ne dolazi u obzir, pa za svaki slučaj naredne sate provodim u našem malom uredu – ne zbog toga što radim, nego zato jer je zahod u blizini, a nakon zdrave čorbice nikad se ne zna kad će doći vrijeme za trku.
Jednom sam zbog strašne kostobilje morao čak liječniku otići. Trebalo mi je puna dva sata za osamsto metara udaljenosti do ordinacije, a usput me je, poput sovjetske rakete, pretekla bakica Gerlinde s rolatorom, također pacijentica moga hećima čiji muž Hans je u zimu četrdesetdruge godine poginuo kod Staljingrada, a ona će sigurno preživjeti i koronu, i spuštanje ljudi na Mars, jer mi je utekla, a kad sam se dovukao do liječnika već je izlazila iz ordinacije, sažaljvo me gledajući.
„Bit će snijega!“ – velim kratko svojoj ženi.
„Kakav snijeg, sunce moje, sad je mjesec svibanj“ – kaže moja pametna žena – „Da ti se u glavi nije nešto pomutilo od bola u zglobu?“
„Kažem ti bit će snijega!“ – ne uspijevam ništa izgovoriti, ali Andreja razumije sve iz moga izmučenoga pogleda.
Sutradan, dok Andreja još spava, a ja sretan da je bol popustila, ustanem iz postelje, raširim zavjese i bacim pogled u pravcu bliske planine Schneeberg .
Kad tamo imaš što vidjeti!
Vrhovi prekrasne planine bijele se kao u siječnju, sunčane zrake odbijaju se od ledene površine i smiješe mi se kroz prozor.
Mlad i motiviran trčim u kuhinju, serviram ženi doručak, pravim kavicu i zovem je.
„Kako je lijepo zahladilo! Baš sam se dobro odmorila“ – veli mi pospana princeza dok joj prstom pokazujem prozor kroz kojega se vidi Schneeberg.
„Pao snijeg u svibnju! Svašta!“ – konstatira Andreja prije nego me upita „Boli li te jutros zglob?“
„Ma kakav zglob, k‘o nov sam“ – nasmiješim se zavodnički sugerirajući pogledom da će i ovaj novi dan proći prije nego se spusti noć, bez bola u glavi ili u kostima, a onda bi moglo biti uzbudljivo.
Ali samo ako se do tada vrijeme ne počne mijenjati.
Blago Vukadin