Radmila je dobila osam mjeseci zatvora, uvjetno, na probni rok od tri godine.
U pritvoru je provela tri mjeseca, djeca su joj ostala u Sloveniji, muž u Bosni, a nju su uhvatili na djelu kad je krala traperice u filijali nekog skupog trgovačkog lanca.
Imala je prepariranu torbu, s dvostrukim dnom, i nekakve magnetne pločice koje su trebale spriječiti uključivanje alarma prilikom prolaska pored blagajne. Na detektiva nije računala, on ju je zaustavio, oduzeo joj stvari i predao je policiji.
Sve je odmah priznala, a danas je održana glavna rasprava.
Ranije nije osuđivana pa joj sutkinja izrekla blagu kaznu da može otići po djecu u Ljubljanu i zaputiti se u Bosansku Dubicu, svojoj kući.
Nekoliko puta nakon donošenja presude nepovjerljivo je pogledom i riječima zapitkivala može li stvarno danas kući i hoće li je odmah pustiti iz zatvora. I odvjetnik, i državni tužitelj, i sutkinja su joj ponovili da može.
Za svaki slučaj je po izlasku na hodnik priupitala i čuvara, a kad joj je i on potvrdio da će samo obaviti neke formalnosti, potpisati otpusnicu i preuzeti stvari iz depozita prije nego odleti, ona je od radosti vrisnula i poljubila u iznenađeno lice čovjeka u uniformi.
U sudnici su se svi nasmijali, a pri zaključavanju vrata čuli su se komentari:
„Radmila sigurno nikad više neće ništa ukrasti.“
Tekst: Blago Vukadin