Česma kao i vodovod od vrela Čepča do česme u Kongori sagrađen je u vrijeme austrougarske vlasti, 1913. godine (kako piše na samoj česmi). Radovi su, čini se, započeli godinu ranije jer su stariji ljudi pričali da je vodovod rađen 1912. godine. Voda je svedena željeznim cijevima iz vrela te dovedena do prelijepe kamene česme u samome selu, u blizini kuće Mije Radoša Šuškova. Prema predaji, molbu austrougarskim vlastima za izgradnju česme pisao je Jozo Radoš zv. Korendać, jedan od tada rijetkih pismenih ljudi (brat mu je bio svećenik, fra Ljudevit Radoš). Glavar sela bio je Niko Bartulić, čije je ime i napisano na kamenoj ploči s natpisom na samoj česmi. Na natpisu, koji je sačuvan do danas, uklesano je u kamen:
Izmolijo glavar
Niko Bartulić
sa selom 4000 kruna
od Vlade za ovu
česmu g. 1913.
Zabranjeno prati
na česmi
Priča se kako se Korendać kasnije ljutio što i njegovo ime nije stavljeno na natpis, iako je on najzaslužniji za izgradnju česme.
Inženjer je bio neki Čeh, nepoznata imena, za kojega su se stariji sjećali da je bio malen i živahan. Taj je inženjer nadgledao sve radove, kako na iskapanju kanala, tako na uređenju same česme. Kanal su kopali sami seljaci, a mineri su bili domaći ljudi Paško Džankić Belić, Stipan Radoš Ljubun i Ivan Pehar zv. Kančelist. Njih je za taj posao plaćala država.
Voda je dovedena iz vrela Čepča koje se nalazi iznad današnjeg bazena, ispod Prve grude.
Nije bilo nikakva bazena jer je voda stalno dotjecala i uvijek je bilo u dovoljnoj količini za samo jednu česmu. Postojala je samo kaptaža za višak vode, koja se nalazila oko 5 metara ispod samoga vrela, veličine 1 x 1 x 1,5 m.
Česmu su kamenim blokovima, kakvi su sačuvani do danas, zidali također domaći majstori Jozo Bartulić i Mijo Malić. Imala je današnji oblik, samo je donje korito u početku bilo drveno. Puno kasnije je zamijenjeno betonskim, pošto je drveno istrulo i propalo, 1972. godine. Radove su izvodili Andrija Bartulić i Stipan Jolić zv. Kačola. Oni su napravili i odvod od donjega korita do na vrh Jolića ulice, a tu je onda bilo sagrađeno drugo korito (koje danas ne postoji, jer je u međuvremenu zatrpano) koje je služilo za pranje robe. Na dva gornja korita, uza samu česmu, pojila se stoka, dok se na slavinama točila voda u vučije i drugo suđe za ljudsku uporabu.
Pri svečanom puštanju vode 1913. zbilo se nešto neočekivano: voda, naime, nije potekla! Zato su morali odgrtati cijevi i u jednoj su našli komad krpe. Potom je sve išlo u redu.
Česma je, osim što je služila za dobavljanje vode za kućanstva i za napajanje stoke, desetljećima služila i u još jednu iznimno važnu svrhu – socijalnu: tu su se ljudi sastajali, pričali uz lulu duhana, dogovarali o zajedničkim projektima, momci su “zamirali” cure, djeca upoznavali svijet starijih.
Voda su kućama nosila u starija vremena (prije nego je bilo bidona) u vučijama, drvenim plosnatim posudama (80 x 30 x 15 cm otprilike) koje su se nosile na leđima, učvršćene za ramena uprticom.
Važno je napomenuti da se voda za piće prije izgradnje česme nosila u vučijama na konjima čak od Džaferovca ili iz planinskih vrela, što je bilo veoma teško i dangubno. Tako je česma bila uistinu spas za seljake. Služila je sve do izgradnje novoga, seoskog vodovoda 1974. godine. A i nakon toga, budući da je seoski vodovod često preko ljeta presušivao, voda je puštana na staru česmu.
Otprilike u isto vrijeme građeno je i vrelo i lokva na Vrbici.
Izvor: Robert Jolić: Sto godina župe Kongora, 428-430, Tomislavgrad, 2017.
