PROLJEĆE (1)

objavljeno u: SAČUVANO OD ZABORAVA | 0

Nisu svi muškarci bili jednako obdareni majstori, a niti raspoloženi otići po snijegu i hladnoći u šumu.        

Dobro je bila poznata priča o Iliji i Slavku. Jednoga zimskog dana svanulo vedro, pod nogama snijeg, vjetra nema. Slavko zove Iliju: «Ajmo bolan otići u šumu i usići drvo za ratilo. Danas je lipo vrime, mogli bi». Ilija se nećkao i nije sa dao nagovoriti: «Ajde ti  kad si lud, ja neću. Meni ne triba». «Kako ti bolan ne triba, doći će proliće i lito, zatriba’ će». I tako je Slavko otišao u šumu sam, bez Ilije. Došlo je ljeto i Iliji je zatrebalo. Vozio Ilija volunjskim  drvenim kolima žito sa Rupe kući. Na Progonu  slomio se stupac, kola se nakrivila i dio slame i žita se srušio. Ilija se odmah sjetio kako u Slavka ima gotovih stupaca. Dolazi on ravno ka Slavku. Slavko, sjedi u magazi i nešto teše. Iz daleka ugleda Iliju i vidi što mu se dogodilo. Zna radi čega Ilija dolazi k njmu. «Faljen Isus Striče» govori Ilija molećivim i poniznim glasom. «Navike», odgovara Slavko i  u šutnji, ne pitajući Iliju što mu se dogodilo, nastavi svoj posao. «Bolan Striče, ne pitaš me što sam došo». Slavko, nakon poduže šutnje «znam brte, slomio si stup i došo si sada k meni da ti dam». «Oćeš li mi dati Striče». Slavko opet zašuti i nastavi svoj posao. «Striče, bolan daj mi stup». Slavko, uživajući u tome kako je došlo njegovih pet minuta: «Ne dam ti. Sićaš li se kako sam te zimus zvao u šumu da usičemo, a ti se reko da tebi ne triba. Ja , vidiš imam nekoliko na gredi, ali tebi ne dam ni jednoga. Ti kažeš da sam ja budala. E, pa sad eto ti kad sam ja budala». Napokon Slavko mu dade stup, a Ilija ode sav postiđen, ali i sretan što ima nov stup i što će žito dotjerati kući.       

Ne podsjeća li vas ova zgoda  na priču o mravu i cvrčku!

                                                                                                                                                      

Ante  Vukadin – Ćipa