Nisam baš neki bijelac.
Dobro je da sam sijed
iako mi je kosa crna.
Uglavnom.
Mogu se prodati pod
Europljanina,
Evropljana
i Europejca.
Imamo u našem
malom gradu
i nekoliko crnaca
pa se osjećamo
vrijednijima
i uredninijima.
Dok na skali
ispod nas još netko stoji
osjećamo se jačima,
ljepšima
i boljima.
I bijelima!
Prošetao sam večeras
uobičajenih petstotinjak metara
na pivski pogon
začuvši krike
s balkona
socijalnog stana,
u kojemu otac obitelji
psuje majku svojoj
ženi,
dok se njihovo dijete
kao majmun dere
i baca kore banane
na netom renoviranu ulicu,
s novim,
četverokutnim pločama
zasutim mrljama
sosa od kebaba.
Ispod balkona prolazi
mladi crnac
uplašeno govoreći:
„ar ju gud men?“
a balavac se smije
i ispušta
majmunske krikove
koji nadgalašavaju
i plač njegove majke
i zvuk pljuske
pijane muške ruke
po ženskom obrazu.
Crnac postaje još crnji,
dok noć se spušta
nad našim
malim gradom.
Lakše je ipak
biti bijelac.
Sa skrivenim smradom.
Ali tko je djecu naučio
da budu rasisti?
Blago Vukadin