NIŠTARIJINI ZAPISI: Naš točak

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Stavio prije nekoliko dana Ivica Antin sliku svoga dvogodišnjaka Ante, nazvanoga djedovim imenom, na mandoseljsku  stranicu. Dijete šiba na biciklu, otvorilo usta, raširilo oči i spušta se niz Joskanovića ulicu. Tamo se dobije na brzini, posebno ako se ne zna kočiti, pa sam se sjetio našeg starog bicikla, ili tadašnjeg „točka.“

U to vrijeme u selu je bilo najviše konjskih zaprega, pokoje auto – Frane Seserov je vozio forda,  Spržo je imao plavog busića – i malo više točkova na kojima su sretna djeca prevaljivala put do kongorske škole. U našoj kući bilo je troje školaraca i predškolski Marinko, a nigdje bicikla, pa je Vinko – nakon što je Ivić Mirkin dobio novog „Roga“ – odlučio da ćemo i mi kupiti luksuznu napravu s pedalama. Mater je se složila s njegovim argumentima, ali je rekla da nema para pa da se nekako snađemo.

U školi su djeca tog vremena početkom jeseni predavala osušenu lukovinu, a malo kasnije i šepurine, robu koju je otkupljivala nekakva zadruga i dalje je preprodavala za izradu lijekova i čajeva. Lukovina je bila posebno skupocjena, ali je se valjalo namučiti dok se nakupi pola kilograma – zeleni plodovi su nicali po polju, ubirali bi se takvi, donosili kući u kanticama gdje  bi se  još svijetlo i vlažno zrnje izvadilo iz njihove utrobe i rasprostiralo na deku,  na ljetnom suncu se sušilo, mršalo, gubilo na težini i mijenjalo boju. Tako bi od nekoliko kilograma nakupljene lukovine ostalo tek nekoliko grama ili deka suhog zrnevlja od kojeg su se pravili lijekovi.

Tog ljeta su Vinko, Marija i Marinko uz moju pomoć svakoga dana išli u polje, sve do Valjeva i Karevina, gdje smo svakih nekoliko metara zastajkivali i vikali:

„Ova je dobra, ova ne valja!“

Nakon punjenja svih kantica i vrećica vratili bismo se kući, otvarali plodove, prljali prste, prostirali sve da se suši ispod murve i pazili da nijedno zrno ne spadne s deke. Tako je iz dana u dan količina sirovine postajala sve veća, a cilj od jednoga kilograma smo krajem ljeta i dostigli. Ne volim se previše hvaliti, ali napominjem ipak da sam zadnju lukovinu ja ubrao – bila je krasna, zelene boje, punija zrnjem od ostalih koje su njih troje našli i vikali na mene da se i ja koji put sagnem – te da nije bilo moga truda dostigli bismo samo količinu od 999,82 grama, a to nije bilo dovoljno za novi  točak.

Vinko je ponosno odnio sve u školu, bio je rekorder i dobio je šezdesetdva dinara – bicikl je koštao jedan dinar više, a njega je mater nadodala od zlatnih rezervi iz kuhinjske ladice, pa je nekoliko dana kasnije i pred našom kućom stajao parikiran nov-novcati Rog, crne boje, novih guma, mekanog sjedala, sa zvoncem i kočnicom na volanu.

Naš najstariji brat ga je briskao, glačao, galamio na nas ako bi ga pomakli s mjesta, a svakoga jutra – tada je išao u šesti razred – se niz ulicu zapućivao do Kongore. Sve da smo i htjeli ne bismo mogli doći na red jer je on jedini znao voziti bicikl.

Marija je se redovito bunila i napominjala kako je nepravedno da muška djeca imaju više prava od ženske, ali bi je mater podsjetila na to da je Vinko stariji od nje, da je ona sljedeća na redu, te da ja i Marinko moramo još dulje čekati dok se provozamo. Ona bi se i dalje bunila, ali ako ne emocionalno, barem razumno je prihvaćala materine neoborive argumente.

Tako je i bilo. Nakon što je Vinko nakon završetka osmog razreda odselio u Zagreb Marija je na brzinu naučila vrtiti pedale, kočiti i zvoniti zvoncem kroz selo, pa su ona i Anđa Ćikina istim putem kao Vinko ranije svakoga jutra sprašivale u pravcu Kongore.

Marijin stil vožnje bio je malo neobičan, ali ne zahvaljujući njenoj spretnosti ili nespretnosti, nego njenoj tjelesnoj visini – sjedalo je doduše bilo na najnižoj mogućoj poziciji, ali ona ipak s njega nije mogla dohvatiti pedale, pa je cijelo vrijeme vozila stojeći, micala se lijevo-desno, a čak mislim da je i sjedalo okrenula naopako, da joj ne smeta kad joj već nije koristilo.

Marinko je u vrijeme Marijine vladavine bio zadužen za krpanje šlaufa, pumpanje guma, podmazivanje lanca i zatezanje šarafa pa mu je sestra redovito dozvoljavala da okrene koji krug, te je on tako prije mene naučio voziti bicikl. Ali mu to nije ništa koristilo jer je nakon Marijina preseljavanja u grad – tamo je krenula u srednju školu i stanovala kod Tonke i Marka – došao red na mene.

Budući da nisam znao voziti bicikl, a postao sam ponosni vlasnik već dobro rasklimanog uređaja, pomogao mi je moj stričević Ante Baćkušin, koji je već cijeli niz godina imao svoj „Pony“ – mali bicikl bez rame, nešto skuplji i kvalitetniji od velikoga. Ante me je prvih nekoliko metara pridržavao, pa bi me malo ispustio i tako sam već prvoga dana prevalio nekoliko dugačkih metara okrećući pedale.

Baš kad sam se bio umorio, a volan počeo letati na sve strane, znojan od napora ugledao sam da mi u susret dolazi naša nova nevista – Ruža Kalčićeva.

Žena je jedva izbjegla sudar, bicikl je završio na zidiću iznad Baćkušine pojate, a ja na guzici na putu, te me je ljutito pogledom presjekla, ali je se brzo smirila vjerojatno misleći na to da je još nova mlada, te da se na početku na valja previše glasno buniti da ne bi previše ispala naopaka, pa je se kiselo nasmiješila i rekla mi sažaljivo:

„Jesi smotan. Zar još ne znaš vozit točak?“

Ja sam u međuvremenu opet bio zasjeo na bicikl, nisam uspio zakočiti i objasniti joj do kraja zašto ranije nisam došao na red, pa sam vjerojatno u njenim očima ostao kriv, iako su krivi bili Vinko i Marija jer mi ranije nisu dali ni da se približim točku.

Ante je vidio da od moga vozikanja do Lekušine kuće i nazad do Mijine magaze neće biti ništa, te je došao na genijalnu ideju da se spustimo niz našu ulicu, onim dijelom na kojemu Ante Ivičin bez kočnica žuri u susret svome ćaći s aparatom u rukama. U to vrijeme ni glavna cesta ispod sela nije bila asfaltirana, pa o našoj ulici ne valja ni riječi gubiti – djelomično je tu bio šljunak, svakih nekoliko metaka poveća stijena, a i trava okolo nije košena kao što to sada rade šminkeri s kosom u rukama.

„Vidićeš kako je lipo kad voziš malo brže“, naveo me je Ante na prvu avanturu s biciklom „Ja ću sletit prvi do briga, ti gledaj kuda se krećem, pa kad ja stanem onda se ti spusti istim putem. Čekaću te ako ne budeš mogo zakočit, da te ufatim.“

Tako smo i uradili –Ante je na svome Ponyju suvereno, poput Bojana Križaja, svladao slalom do brijega na kojem se danas nalazi Tošina kuća, i onda je glasno doviknuo:

„Ajde, šta čekaš!“

Prije polaska sam još jednom analizirao svaku stijenu i kamenčić na putu, zasjeo sam potom na bicikl, nekoliko puta zavrtio pedalama, da bi mi one postale prebrze pa sam digao noge u zrak i počeo uživati u strmoglavoj brzini od barem petnaest kilometara na sat. Ante je se, vidjevši da konstantno ubrzavam, počeo plašiti za svoju i moju sudbinu, pa je zagrmio:

„Koči malo, uspori! Ovde je puno kamenja pa ćeš se razbit, a ja te ne mogu ufatit ako si brz.“

Polako me je počela hvatati panika, pedale nisam mogao dohvatiti, Ante je stalno vikao „Koči, koči“ pa sam se nekako sjetio da osim pedala postoji i prednja kočnica koju sam naglo stisnuo. To je bio prvi i posljednji put da sam napravio salto, perfektno poput Leona Štukelja na Olimpijadi 1924. godine – šteta da tog dana na ulici nije bilo nekog poput Ivice Antina da me ovjekovječi u zraku.

No, budući da nisam ptica, završio sam uskoro raširenih ruku na jedinom mjestu na kojem je se nalazio sitni šljunak, zderao sam svu kožu od laktova do pazuha, a bicikl je nemoćno ležao na Baćkušinoj podvornici, u djetelini.  Samo je se njegov prvi kotač vrtio.

Ante je dotrčao do mene i ustanovio nakon detaljnog pregleda:

„Točak je čitav, nije mu ništa.“

Ja sam mu plačnoga lica pokazao svoje ogrebotine, ali me je on odmah umirio rečenicom:

„Nije to ništa, neće ti mater ni vidit, samo nemoj dizat ruke u zrak.“

Nekoliko dana su moje rane zarastale, Marinko je se u međuvremenu obradovao da je i on mogao preskočiti red i cijeloga dana švrljati po selu, ali kad sam se oporavio i zaboravio šok, oteo sam mu točak i sam se zaputio do strmine na našoj ulici, bez Ante i bez drugih svjedoka.

Nisam pao, uspio sam zakočiti nekoliko centimetara prije brijega, pa sam cijeloga dana ponavljao istu relaciju, sve dok nisam postao siguran vozač bicikla, učenik spreman da sa svojim točkom početkom školske godine krene u Kongoru.

Nakon moga odlaska u Zagreb je i Marinko konačno došao na red – preuzeo je sasvim ramponirani bicikl, ali nije gubio nadu ni optimizam jer je i Antin Pony u to vrijeme već bio dao sve od sebe, pa su on i Zvonko Miškov od jednog velikog i jednog malog točka napravili novoga zmaja – s velikim zadnjim kotačem, osovinom od Roga, prednjim kotačem, volanom i sjedalom od Ponyja. 

Ako nije završio u starom metalu onda taj neobični bicikl, naš točak, i dan danas može ispričati neku drugu priču o jednom drugom vozaču, a meni je ova pala na pamet kad sam na slici vidio maloga Antu kako bez kočnica juri Joskanovića ulicom.

Blago Vukadin (2013.)