NIŠTARIJINI ZAPISI: Coronine priče 7

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Pozor – čitanje za mlađe od 50 godina strogo zabranjeno!

Online kupovina s okusom voća

Andreja i ja pazimo na zdravlje i čuvamo se zaraze.

Posebno otkad nas je moja najljepša kći prije tri tjedna panično nazvala iz Berlina:

“Tata, vas dvoje niste više mladi i pripadate rizičnoj skupini! Ni slučajno ne idite u kupovinu u dućan. Ja sam vam iz Berlina već otvorila account kod vaše Bille i samo mi pošaljite listu što trebate, pa ću vam ja sve naručiti. Tata, kad smo već kod naručivanja, nemoj zaboraviti broj kreditne kartice, usput ću i za nas dvoje naručiti nešto dok ne dobijem plaću“ – puno umiljatije nego je počela završila je telefonski razgovor moja lukava kći.

Idu mi djeca nekada na živce, posebno ako tvrde da sam star i nesposoban, te sam, nakon vijećanja s Andrejom i procjene rizika davanja broja kreditne kartice lopuži u Njemačkoj, odlučio osobno izići u šetnju internetom i naručiti sve što nam treba za sljedećih mjesec dana.

Odmah da se pohvalim – toaletnog papira ima dovoljno, ali ja sam ostao postojan i iz solidarnosti s poštenim svijetom odlučio svoju guzu i dalje brisati novinskim stranicama sa slikom američkog predsjednika, budući da boja njegove kose perfektno odgovara okolnostima.

Za Andreju smo ipak izabrali jedno obiteljsko pakiranje četeveroslojnog tariguza jer tko zna dokle će sve ovo potrajati, a ljubljanska koža je puno nježnija od moje mandoseljske.

Naručili smo i teletine, svinjetine, janjetine, govedine, žabetine, ribetine i tjestenine do kraja nadolazećeg stoljeća, pa ako slučajno preživimo uštedjet ćemo onda obadvije mirovine i imati dovoljno love za putovanje u Kinu.

Vele na televiziji da je tamo sad sigurno, a kako će tek biti kad ovo sranje prođe i kad kineski narod smijeni lopovski režim.

Za kraj je Andreja predložila:

„Kad već trošimo ne bi bilo loše da kupimo i ovo veliko pakiranje tableta za preventivnu zaštitu imuniteta, najbolje odmah dva kartona. Nemaju roka trajanja, a i kad corona prođe, neće biti loše da malo pazimo na sebe. Jedino što ne volim njihov okus. Ali, čekaj malo! Imaju ih i s okusom voća. Austrija je super! U Hrvatskoj i Sloveniji prodaju se samo u naturi. Odmah naruči, i to ne dva, nego četiri kartona!“

Budući da uvijek slušam ženu, sjeo sam bez odgode za stol i počeo birati šarene proizvode na napuklom zaslonu.

Zaboravih napomenuti da sam malo ćorav i često brzoplet, te sam nekoliko puta kliknuo krivi redak, da bismo umjesto tri kila teletine i pola kile ribe prilikom isporuke dobili omanji čamac tunjevine i jedan komadić teletine, taman za juhu.

Ali to bi sve nekako prošlo, da prilikom biranja Andrejinih tabletica nisam sasvim promašio red, pomiješavši slične riječi i umjesto tabletica za preventivnu zaštitu imuniteta s okusom voća, kliknuo na zaštitne prezervative s okusom voća.

U jednom kartonu dobili smo, dakle, hranu i higijenske proizvode, u druga dva ribetinu, u trećem toaletni papir, a u četiri zadnja i najveća pakiranja prezervative veličine XXL.

Opći uvjeti poslovanja tvrtke koja isporučuje robu glase međutim da povratka kupljenoga u doba corone nema, pa nam nije bilo druge nego oprobati ono što je stiglo.

Nakon tri tanjura riblje juhe u meni je proradio muški instinkt, koji kad pojedem teletinu lijeno zaspe na kauču, pa smo sretni i veseli počeli probati prezervative.

„Malo su mi tijesni – rekao sam ženi – ali nema veze. Kad potrošimo ove kartone, nakon corone, naručit ćemo iste, samo u veličini XXXL“

Andreja je moj prijedlog objeručke i s oduševljenjem prihvatila.

Uvečer, dok smo na terasi ispijali kapljice francuskoga vina grickajući mekani sir s orasima, koji na muškost djeluju još intenzivnije od riblje juhe, Andreja se nasmijala čuvši kako sam se zabunio prilikom narudžbe, da bi na to nadodala:

„Budi sretan da nisi naručio veličinu XXS! Što bismo onda učinili?“

„Poslao bih po jedan paket braći Marinku i Vinku, jedan šogoru Williju, a zadnji prijatelju Fandangu. Imali bi dovoljno dok su živi.“

„Zlato moje, ćorav jesi, ali blesav nisi“ – zaključila je moja mila i pametna Andreja.

A što je dalje bilo neću navoditi, jer možda ovo pročita netko od naše radoznale, ne zajedničke djece.„Eh, da je prije dvadesetak- tridesetak godina bilo ovako kvalitetne robe!“ – uzdahnuvši duboko i pomislivši tiho, da nas nitko ne čuje, zaputili smo se u krevet.

Blago Vukadin