NIŠTARIJINI ZAPISI: Coronine priče 13

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Uzbudljiv dan

Već tjednima Andreja i ja imamo vremena jedno za drugo i ne možemo se potužiti – ova blesava corona priuštila nam je u jednu ruku neplanski odmor, pa sada satima i večerima sjedimo na našoj terasi, ponekada čujemo susjede dok se vole, jutrom promatramo vjevericu koja nas s vrha vitkoga jablana, prije nego preskoči na drugo stablo, pozdravi svojim repom, čitamo, pišemo i pazimo se, a vrhunac dana je podne, kada nakon moga uredskog posla u kući krenemo u naš lijepi, prazni grad u šetnju.

Ponekada sretnemo nekoga, a ako smo sami pričamo, uživajući u suncu i proljeću.

Stan nam je čist, bez ijedne trunke prašine, podaci o mojim klijentima ažurirani i aktualni kao nikada u zadnjih tridesetak godina, otkada radim kao trgovački putnik, pa sam u jednu ruku ponosan na sebe i ponekada se sam pohvalim:

„Bravo Blago! Andreja, zlato moje, jesam li dobar, ili sam dobar?“

„Ti si najbolji, anđele moj“ – briskajući podove i ne razmišljajući o tome što sam rekao odgovori mi moja draga žena.

No, svaka rutina jednom postane dosadna, pa jedva čekam kad će nas corona pustiti s lanca, da mogu opet raditi, te se radujem svakom pozivu mojih klijenata.

Jučer je u sedam ujutro nazvala nova, mlada prodavačica, koja nije zapamtila kako se poslužuje naš terminal, a kupci nemaju strpljenja, dok je telefonski nemoguće objasniti neke stvari.

Vidjevši da nema druge nazvao sam šefa da mi dadne dopuštenje kako bih mogao raditi – vremena se mijenjaju – i oduševio se čuvši odgovor:

„Idi i pomozi joj, nema ti sada druge, ali pazi strogo na rukavice, masku, razmak, broj klijenata u radnji, dezinfekciju i disanje – sve samo onoliko koliko je neophodno! Molim te budi oprezan, jer ne radi se samo o tebi, nego i o drugima!“

Oh, kako sam bio sretan da konačno smijem raditi!

Andreja mi je spremila cijelu opremu, a čuvši da je prodavačica mlada i lijepa Beograđanka udana u Austriji, htjela mi je čak dati zaštitno i neprobojno odijelo, kojega međutim nismo imali u kući, pa sam obukao samo skijašku jaknu, iako je inače ne nosim ako je vani dvadeset stupnjeva.

Nije mi međutim bilo druge – šef i žena su naredili, a moje je da slušam, te sam ukukuljen i umotan nakon punih mjesec dana sjeo u zaboravljeni auto i krenuo u veliku avanturu, uključivši klimu na maksimalno hlađenje.

Pridržavajući se uputa i naredbi bio sam sretan vidjevši da je i prodavačica umotana, pa smo se jedva čuli, ali zahvaljujući različitosti hrvatskoga i srpskoga jezika perfektno se razumjeli i uspjeli riješiti zavrzlamu, te sam se sretan i zadovoljan, nakon uzbudljivoga prijepodneva, vratio svojoj Andreji, koja je već čekala da krenemo u našu svakodnevnu šetnju.

Usput sam ženi ispričao da je i mlada, lijepa prodavačica bila dobro zaštićena od virusa i da smo se jedva prepoznali, da bih na kraju, sasvim logično, zaključio:

„Mora da je i njoj njen muž, čuvši da dolazi mladi i atraktivni zastupnik, rekao da se za svaki slučaj dobro umota!“

Andreja se blago nasmiješila, slično kao kad je upitam:

„Zlato moje, jesam li dobar, ili sam dobar?“

„Glavno da se nakon mjesec dana grad otvara“ – zaključili smo složno ugledavši nekoliko sretnih ljudi u glavnoj pješačkoj ulici našega, ovoga puta ne baš sasvim praznoga grada.

Za svaki slučaj nabili smo maske na lica i poljubili se potom.

Uvečer smo imali o čemu pričati, pa nismo uopće čuli susjede.

„Možda su oni sinoć pauzirali – nije svatko mlad i zaljubljen kao mi“ – šapnuo sam jutros Andreji, tiho, da nas ne čuje vjeverica koja je skakutala s jednoga jablana na drugi.

Blago Vukadin