BARIŠA: MIR  VAM  U DUŠI  I  ZDRAVLJE  U  TILU, ŠTIOCI MOJI  

objavljeno u: NAŠA OGNJIŠTA | 0



   Ozareni božićnim  raspoloženjem nađosmo se, nakon duljeg vrimena, na kavi, uoči Nove godine, moj prijatelj Ante i ja.

-Šta ima novog Bariša kod tebe?, upita me on. -Slabo pratim tzv. hrvatski tisak, a za tebe znam da ga redovito čitaš i iščitavaš. Ja jedino čitam Ognjišća, kao  i tebe u njima, a ponekad i Hrvatski tjednik. Televiziju pogledam kad stignem. Ne znam  jesi li primjetio da ove godine tvrtke koje se reklamiraju priko televizije uglavnom čestitaju Božić a znatno manje neke neodređene blagdane.

-U pravu si, prijatelju, ove godine se u medijima puno više spominje Božić nego prethodnih par godina. Jesu li se ljudi počeli više obraćati Bogu zbog sve češćih zemljotresa, plandemije i ostalih elementarnih nepogoda ili zbog predizbornih dogodišnjih aktivnosti, ne znam; ja mislim da ima svega pomalo. Nego, prijatelju Ante, jesi li ti, kao i ja, išo na zornicu tako da priđeš iz spavaće sobe u dnevni boravak? Rekli smo prošle godine da mi nismo, zbog godina, ni za velika odanja ni za velika vozanja rano ujutro. Ja sam i ove godine, gledo, slušo i molio na zornicama, preko Laudata, iz Remeta i iz Sinja. Mogu ti odma reć, lipša mi je bila, nekako pobožnija, zornica iz Sinja.

-Gledo sam i ja i slušo, moj Bariša, skoro sve zornice koje je prenosio Laudato iz karmelićanskih Remeta. Čak sam jedno jutro gledo zornicu priko međugorske televizije. Ali, ne znam jesi li uočio da se u zadnje vrime slabo pivaju na misama stare rvacke božićne pisme. Samo sotona može zabranit da se u Došašću za vrime mise ne pivaju naše stare, svima znane, božićne pisme. Ma, neka se otpiva i neka novokomponirana ali prednost moraju imati naše lipe stare božićne pisme. I šta mi je još zasmetalo kod karmelićana na Remetama, i ne samo kod njih, isilovske, četnikolike bradurine kod čitača, te nepoznavanja svih slova naše obecede kod bogoslova. Sutra će govoriti misu, propovjedati, a svi nešto ćitaju, kao da slovo č ne postoji u abecedi. Ima i svećenika koji ne znaju sva slova. Pitam se kako može mladi Rvat, i još k tome budući svećenik, izgledati kao sveštenik zloglasnog Porfirija.

-Dobro govoriš, ali gle šta sam ja doživio na ranoj misi na Božić ujutro, kao i na Stipanjdan ujutro, kod pratara na Sigetu. Niko nije ni sviro ni pivo. Misa trajala 45 minuta s desetominutnom propovidi. Ti znaš da ja ne volim puno pivanja za vrime mise, ali ovaj put mi je nedostajala barem jedna božićna pisma na početku ili na kraju mise.

-Dosta nam razgovora o Božiću, prijatelju Bariša, nego vidi li ti dokle nas dovede ova Plenkijeva briselska politika –  da čovik ne smi bez njijova odobrenja zaklat svoje krme u svom dvorištu da bi imo suve kobasice i osušenu barem malu pečenicu za Božić. Blagi Slavonci počeli se protiv toga buniti, pa odustali. U ratu protiv četnika bili su puno žešći nego u borbi protiv naloga jugočetničkih vlasti. Čak je i polmilicija pritila da će kažnjavati one koji te Eunijine propise ne budu poštivali. Da su tako strogi bili prema onima koji su iz susjednih nam država dolazili na pet uzastopnih koncerata srbijanskih cajki, ne bi ih sigurno bilo pet, nego jedan jedini. Da je bilo samo poslikat registracije autobusa parkiranih kraj Velesajma, da se vidi odakle dolaze ti plaćeni nasilnici nad rvackom kulturom. No, triba priznati da ima i naše zaslipljene i zaglupljene mlađarije. Mahom su to oni čiji niko nije sudjelovo u Rvackom obrambenom ratu ili su jugoslavenskih svjetonazora. Nažalost, takvih nije malo.

-Prijatelju, osim antirvacke dobro organizirane akcije sa svinjskom kugom i cajkama, mene još više brine što Euronova vlada kupuje dotrajale vrancuske avione, nepokretne američke oklopnjake i otpisane švapske tramvaje, a kroz sve to vrime iznad glava nam kruže mađarski i talijanski avioni. Takve odluke može donositi samo izdajnička vlada. Prijatelju moj, to im ne smijemo zaboraviti kad dogodine budemo zaokruživali, nadam se, bolju rvacku vlast.

-Slažem se, prijatelju Bariša, ali ne smi se zaboraviti ni kako je onaj čudnovati um, koji nije znao ni govoriti rvacki, kratkotrajni predsjednik Vlade za vrime kontraverznog Karamarka, odobrio doslovno u zadnji sat svoje Vlade, prijateljima Kanađanima, da po istočnoj Slavoniji  buše i traže plin i naftu. I sad kad su pronašli plin tzv. naša Vlada kaže da njima ne treba dogovorena količina plina nego protuvrjednost u eurima, a plin da prodaju kome god oni hoće. Jedan plaćeni novinarčić je čak napiso da će Rvacka na taj način energetski napredovati. Da, reko sam, baš će napredovati s rvackim plinom za potribe onih s druge strane Dunava. A ne samo energetski, nego i trgovinski, zapravo u svakom smislu, Rvacka će iduće godine početi napredovati preko Republike Pavao Vujnovac. Gledo sam i slušo razgovor s tim tipom, koji priča srpskorvacki; pa on je posto sinonim za državu Rvacku. Čega on sve nije vlasnik. Čijim novcem je to kupio? Todorić je za njega pikzibner. Koji zlotvor je omogućio jednom čovjeku takvu i toliku vlasničku strukturu nad našim bogatstvom, narodom i državom? Omogućili su mu to oni kojima je glavni smisao života u se, na se i poda se  –  globalistički razvratnici. Ako Bog da, prisist će im takvo ponašanje.

-Onda im mora prisist i striktno provođenje zlokobne Istambulske konvencije, prijatelju Ante. Niki dan je stigo nalog iz Brisela da u iduće tri godine moramo inplementirati u svoju svakodnevnicu još 16 nastranosti iz sotonske Konvencije. Ne mogu se načuditi da je u duhu te Konvencije i naš Papa nedavno prozborio, kao i Ustavni sud republike Rvacke. Biskup Križić nije pročito što o homićima piše sveti Pavo čim onako  priprosto brani Papino blagoslivljanje homoseksualaca. Na Papu i biskupa ne možemo utjecati, ali na slipo, interesno, proturvacko ponašanje Euronove, Mulinove i Pupijeve šeksijade moramo utjecati kao i na ponašanje zagrebačke i splitske zlotvorne vlasti, prijatelju Ante. I do kada će Erceg Bosnom drmati Čović, umisto Čovika, dragi prijatelji i štioci moji? Ako u 2024. ne izaberemo, u trostrukim izborima, normalne, nacionalno, vjerski i moralno zdrave ljude, ne piše nam se nimalo dobro; samo nas Bog može spasiti.

-A od Nove godine, ne zaboravi Bariša, nemamo više kune ni na računima, na komadiću papira. Proklet bio ko ju je ukinuo!

-Nemoj tako, prijatelju Ante. Vratit će se ona opet, ako Bog da. Jesi li čuo kolika količina kuna nije predana u banku kojoj je na čelu onaj koji izgleda kao da ga je kobila u trku izbacila. Nego, ajmo mi zaželit jedan drugom, i svim svojima, u idućoj godini mir u duši i zdravlje u tilu, pa ić svak svojoj kući.

-Ajmo, Bariša.

Zagreb, 28. prosinca 2023.                                               B a r i š a