ANDREJA MALTA: Maša i Bruno

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Noćas, u kasnim satima, dok je u našem parku šetala tišina, a mjesec obasjavao livade popunjene stablima, preselili smo u novi dom, tata, mama i mi djeca, moja dva mlađa brata i ja.

Gnijezdo u kojemu smo do tada obitavali postalo je premaleno i nesigurno zbog  blizine ceste, ljudi i učestale buke što je potaklo naše roditelje da pronađu mirnije mjesto na nas.

Smjestili smo se na suprotnoj strani parka od ranijega obitavališta, u duplji jednoga od tri visoka jablana, u udobnom gnijezdu ispletenom od travki i lišća, s pogledom na manju obližnju zgradu, sklonjenu od ceste, u kojoj nema puno stanara, a okolo nje ni parkirališta, niti automobila.

Vidi se da su tata i mama dobro proučili okoliš prije nego su donijeli odluku i uhvatili se posla. Za to vrijeme ja sam čuvala svoju malu braću koja su nedavno progledala.

Cijela moja obitelj ima tamnosmeđa krzna i lijepe kitnjaste repove, koji nam služe za balansiranje u visokom svijetu krošnji drveća. Kada zahladi njima se i pokrivamo, a za pentranje po stablima služimo se oštrim kandžama.

Tata kaže da smo mi glodavci i da nas ljudi  zovu vjevericama.

Svoje šiljate njuške volimo puniti raznim sjemenkama, gljivama, kupinama ili cvjetovima biljaka,  a ako se nađe dobro nam dođe i pokoje ptičje jaje kao poslastica,.  Najviše od svega obožavamo lješnjake, iako su oni dosta tvdi za otvaranje,  ali za to imamo oštre zubiće koji nas dobro služe. Dan volimo provesti u sigurnosti gnijezda, te obično izlazimo tek u mrak, kad padne noć, a ptice spavaju. One su naime najveća opasnost koja nam prijeti.

Mama me zove Maša, a tata od milja Mašenka,  jer neprestano mašem repom. Kažu obadvoje da nisam ništa bolja od svoje nestašne braće iako sam starija. Mama me polako podučava tajnama života koje još nisam upoznala, pa mi često ponavlja:

„Vjeveričji život je borba za opstanak. Moraš od malih nogu učiti od starijih, da ti kasnije bude lakše. Puno opasnih ptica vreba na nas!“

Vjerujem svojoj mami.

Danas poslijepodne ostala sam kod kuće sama s braćom koja su slatko zaspala nakon što su tata i mama otišli u potragu za hranom.

Dan je bio lijep, zelene tek propupale grane našega stabla ljuljale su se u laganom ritmu proljetnog vjetra, a sunce me je dozivalo:

“Iziđi, iziđi vani ti mala radoznala vjeverice! Ima puno toga što još nisi vidjela!“

Osjetila sam kako moje malo srce uzbuđeno kuca, zamamni miris slobode bio je jači od zabrane izlaska koju su mi nametnuli brižni roditelji. I ranije sam doduše izlazila iz sigurnoga gnijezda nekoliko puta u njihovoj pratnji,  ali nikada sama.

Nisam više razmišljala, pogledom sam pogladila uspavanu braću i krenula u veliku avanturu.

„Neću dugo!“ – promrljala sam kao opravdanje sama sebi u bradu prije odlaska.

Vjetar mi je nježno dragao njuškicu dok sam pogledom birala hoću li se spustiti na livadu ili se pak popeti granama prema vrhu jablana. Odlučila sam se za drugu varijantu u želji da vidim kako svijet izgleda s visine. Kandžama sam čvrsto obuhvatila glatke grane, upijala mirise i uživala u nepoznatim zvukovima. Uskoro sam stigla do samoga vrha.

A tamo me je čekalo iznenađenje kojega ni u snu ne bih očekivala.

Na najvišoj grani malo nižega,  susjednog jablana sjedio je netko brsteći tek propupalu mladicu lišća. Bila je to jedna druga vjeverica. Iskreno, jako sam se uplašila pa se ukočila i nakostriješila, te počela trzati repom.

„Ne boj se! Neću ti ništa!“ – začula sam blagi dječački glas.

„Ja sam Bruno!“ – predstavio se veselo mahnuvši repom.

„A ja sam Maša!“ – izletjelo je iz mene, ne znajući što drugo da kažem, a kamoli što da radim.

„Drago mi je!“ –  uzvratio je Bruno i iskusnim skokom preselio na moju granu.

„Što ti radiš tu?“  – upitao me radoznalo.

„Ja, jaaa…“ – zamuckivala sam –  „pobjegla sam od kuće. Htjela sam vidjeti kako izgleda svijet s visine.“

„Ahahhhaaaa…“  – prepoznala sam znalački ton u njegovu glasu – „I ja sam do nedavno tako radio. Sada smijem sam izlaziti.“

Ljubazno me pritom pogledao i utješio:

“Znam ja dobro kako je to s roditeljima.“

„Aha…“ –  kimnula sam i uzela komadić tek ubrane mladice koju mi je velikodušno ponudio.

„A gdje ti živiš, Bruno?“ – usudila sam se upitati ga.

„Odmah tu, na susjednom stablu s kojega sam skočio. A ti?“

„Ja stanujem baš na ovome jablanu gdje smo sada. Dolje, niže, prema dnu“  – odgovorila sam, a on je kimnuo i glavom i repom.

Zajedno smo još sjedili uživajući u prekrasnom pogledu na park. Sunce se u međuvremenu počelo povlačiti iza vrha daleke planine, vjetar se smirio i bilo je baš lijepo i ugodno sve dok se odjednom nisam sjetila da sam već odavno trebala biti kod kuće.

„Moram ići!  Nadam se da se moji roditelji još nisu vratili. U protivnom, bit će svašta. Dobit ću po repu “  – rekla sam svom novom prijatelju zabrinuto.

Nasmijao se prijateljski.

“Dobro, dobro, znam kako ti je. Idi, da ne bude panike. Ali…“ – malo je zastao i nastavio – “obećaj mi da ćemo se opet vidjeti. Ja sam svaki dan na istoj grani. Dođi kad budeš mogla. Hoćeš li, Mašo?“

„Hoću, Bruno! Rado ću opet doći, ali sad se moram pod hitno vratiti! Vidimo se i hvala ti na društvu!“ –  pozdravila  sam se s njim malo sramežljivo.

„Super! Bok, Mašo!“ – čula sam ga još jednom dok sam se pažljivo spuštala niz naš jablan.

Imala sam vražju sreću jer moji roditelji još nisu bili došli, a braća su tek počela otvarati oči i istezati svoje šapice.

„Bah…Uhhhh…“ – uzdahnula sam od olakšanja, da bih već trenutak kasnije na ulazu u duplju ugledala mamu,  a iza nje tatu s ustima punim stručaka žitarica.

„Evo nas!“  – uspuhano su povikali u jedan glas, a mama je nadodala – „Djeco, uskoro će večera!“

Od uzbuđenja skoro nisam mogla jesti. Mama me je zabrinuto upitala:

“Što je to s tobom Mašo? Da nisi bolesna?“

„Ma, ne, ne, sve je u redu. Samo sam malo umorna“  – odgovorila sam.

„Dobro, dobro, drago dijete“ – nastavila je s olakšanjem mama – “danas smo tata i ja odlučili kako je vrijeme da polako počneš sama izlaziti vani.  Nekoliko puta ćeš još s nama, dok se ne oslobodiš i zapamtiš gdje ćeš lako i sigurno doći do hrane. Slažeš li se, Mašo?“

U tom trenutku nitko nije bio sretniji od mene.

„Slažem se, mama, kako se ne bih složila!“ – veselo sam potvrdila.

Zatim sam se skutrila u svom kutku i svima poželjela laku noć.

Prije nego sam utonula u san još jednom sam u mislima proživjela današnji zabranjeni izlazak,  sretna što sam upoznala Brunu. Veselim se našemu prijateljstu, pogotovo jer  ću sada moći  sama izlaziti. On je baš zgodan i pametan dečko i jako mi se sviđa.

Jednoga dana kad oboje još malo porastemo možda osnujemo vlastitu obitelj.

Napravit ćemo veliko, mekano i udobno gnjezdo na onom zadnjem jablanu koji je još slobodan.

Čini se kao da čeka samo na nas dvoje.

Andreja Malta