ANDREJA MALTA: Garancija

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Baš sam se našla u finom društvu! No, tako mi i treba kad sam nepopravljivo naivna i vjerujem u ljubavne bajke.

Nasuprot mene na klimavim, drvenim stolicama, jedna pokraj druge, prilično oskudno odjevene, sjede dvije oronule prijateljice noći i tiho razgovaraju, pogledima ljubomorno gutajući moju novu torbicu i zbirku narukvica na ruci. Na jednoj također drvenoj, klimavoj klupi uza zid, hrče treća, debela žena, neoprane masne kose i prljave odjeće, neodređenih godina, dok iz njenih poluotvorenih usta navire nesnosan smrad alkohola i poput magle lebdi između nas.

Prostorija je mala, svega skupa nema ni osam kvadrata, tako mi se barem čini. Iznad klupe zjapi mali prozor, izvana zaštićen zahrđalim željeznim rešetkama, a zidovi su trošni i prljavi kao i namještaj.

Kruna svega su teška i zaključana željezna vrata s malim otvorom na sredini prostorije kroz koja se nazire dio sivog hodnika.

Nalazim se, dakle, u policijskom pritvoru, ni kriva, ni dužna. Ja, Nika, poštena, kulturna žena, namještenica u uglednoj firmi, majka dvoje skoro već odrasle i samostalne djece.

Istina, također i dupla raspuštenica još uvijek u potrazi za ljubavlju, iako me je ona skupo koštala u životu. Stotinu puta sam sama sebi svečano obećala da se više neću zaljubljivati, a nedavno mi se baš to opet dogodilo te zbog toga sada već više od tri sata čamim u ovoj smrdljivoj rupi, u Bratislavi, gdje me nitko, vjerojatno ni sam Bog, ne razumije, kao što ni ja nemam pojma o čemu svi ovi ljudi pričaju.

Eto ti ga na!

A sve to upravo opet zbog muškarca.

Marcela sam upoznala sasvim slučajno, na jednoj od društvenih mreža, koje u slobodno vrijeme, na svoju sadašnju nesreću, često posjećujem. Riječ po riječ, a kako to nije bio problem jer se služim tečnom mješavinom engleskog i njemačkog jezika, dopisivanje uz pokoju fotografiju dovelo nas je do prijateljstva, te konačno i do prvoga susreta u mom gradu.

Iskreno, nisam ništa očekivala, a uz to bila sam još uvijek pod zakletvom da se više neću zaljubljivati.

Da bi mi se na kraju ponovo baš to dogodilo.

Ah, ah, i još jednom ah!

Stvari su postale sve ozbiljnije, pa sam se nedavno i ja odazvala njegovu pozivu da zajedno provedemo vikend u malom gradu u Austriji, gdje Marcel živi i radi kao profesor matematike.

„Kako i ne bih pristala na poziv, kad me ljubav već dobrano zahvatila, a i malo nesputanih igrica u krevetu, jer živi sam, nakon dugo vremena mi sigurno ne bi bilo na odmet“, zaključila sam pakirajući stvari uz očigledno zadovoljstvo svoje djece koja su jedva dočekala vikend bez mene.

U Austriji sam zadnji put bila na nekom od skijališta, bilo je to davno i zaboravila sam već kako se zove mjesto, no zemlja mi se svidjela, pa sam se baš veselila odlasku, a najviše Beču, budući da mi je Marcel obećao kako ćemo i njega razgledati.

Let je bio ugodan, doček na aerodromu uz cvijeće još bolji, a da o večeri i našim malim noćnim igricama, kad su skoro nastradale podnice njegova prostranog kreveta, ni ne govorim.

Ujutro me je probudilo nasmiješeno sunce i moj Marcel jednim glasnim sočnim poljupcem. Uz kasni doručak odlučili smo da ćemo poslijepodne iskoristiti za posjet obližnjoj Bratislavi gdje još nisam bila, a razgledavanje Beča ostaviti za sutradan, prije mog večernjeg povratka kući, u Ljubljanu.

Oko podneva krenuli smo autom i začas uz preljepi pogled na zelenu prirodu i bezbrojne vjetrenjače stigli do Slovačke.

Rubovi grada Bratislave dosežu gotovo državnu granicu Austrije, a vozeći se pored niza socijalističkih nebodera radovala sam se poput djeteta da ću uskoro upoznati grad, središte višestoljetne povijesti i raskrižje brojnih kultura kao i trgovinskih putova. Pogotovo u društvu dragoga Marcela, za kojega sam svaki trenutak bila sve više i više zagrijana.

A kako i ne bih bila nakon naših sinoćnjih igrica. Wauuuu! Srce mi je nakon dugo vremena življe kucalo!

Marcel je očito dobro poznavao Bratislavu, barem je tako tvrdio. Kao od šale pronašao je parkirno mjesto na zapuštenoj zelenoj površini uz autobusni kolodvor, gdje je stajala još nekolicina automobila, da bismo zatim veselo krenuli prema gradu.

Vrijeme je brzo prolazilo uz šetnju pored Dunava, glavnim trgom, starom jezgrom grada, šetnicom pored kazališta i mostom do tornja s pogledom na grad. Kasnije smo fino ručali u jednom od mnogobrojnih restorana i uz čašu bijeloga vina vodili zanimljive razgovore. Za kraj smo posjetili još i dvorac Bratislavský hrad.

Negdje u kasno poslijepodne, s dolaskom hladnog povjetarca, krenuli smo prema parkingu u namjeri da se polako zaputimo kući.

I tu je počelo sranje zbog kojega sam sada tu gdje jesam.

Ah!

Došli smo na parkiralište kad tamo imaš što vidjeti, odnosno ne vidjeti – naš auto čudesno je nestao! Na mjestu između druga dva vozila, gdje smo ga ostavili, zjapila je praznina.

Marcel se malo uzvrtio i na kraju zaključio da parking nije legalan pa ga je vjerojatno odvukla vučna služba. Bio je jedini sa stranom registracijom, što je po njegovom mišljenju bilo presudno.

„Što ćemo sada?“ – pitala sam ga, dok mi se situacija činila beznadnom, s obzirom da je već počeo padati prvi mrak.

„Ništa se ti ne sekiraj“ – odgovorio je smireno.

„Uzet ćemo taksi i otići do gradskog deponija za odšlepana auta, siguran sam da je tamo. Bio im je dobar plijen, zbog inozemnih tablica. Zato su ga i odveli. Neće nitko pljačkati svoje, tako se to radi.“

Srećom brzo smo našli slobodan taksi, Marcel je objasnio vozaču što se dogodilo i zamolio ga da nas odvede do deponija, koji baš i nije bio blizu, kako se pokazalo.

Nakon dobrih dvadeset minuta stigli smo do velikog, zapuštenog i ograđenog prostora iza kojega se odmaralo više od dvjestotinjak automobila raznih marki, boja i uglavnom stranih tablica, a ispred ulaza stajao je veliki kontejner gdje je bila smještena deponijska služba. Taksi je bio već davno otišao dok je Marcel sve nervoznije kucao po zaključanim vratima, iza kojih nikoga očito nije bilo.

Tišinu je iznenada prekinuo lavež velikog, divljeg psa, koji se svom snagom pokušavao popeti na ogradu. Zatim se odnekuda laganim, opuštenim korakom došetao uniformirani čuvar, otključao vrata kontejnera i pustio nas unutra. Pas je i dalje divlje zavijao, dok je mene stezalo u grlu i dok sam osjećala da mi postaje hladno.

Nakon kraćeg razgovora na slabom njemačkom čuvar je potvrdio da smo na pravom mjestu i da moramo platiti kaznu za nepropisno parkiranje i odvoz vozila.

„Nema problema!“ – rekao je Marcel i izvukao kreditnu karticu, nakon što je potpisao zapisnik. Već sam mislila kako će za nekoliko trenutaka biti sve gotovo, kako ćemo sjesti u auto i nestati s ovog užasnog mjesta.

„Nema kartica, samo keš!“ – odlučnim glasom rekao je čuvar i vratio karticu kroz uski otvor na pultu natrag prema Marcelu.

E, tek smo sad bili u problemu!

Marcel je zadnju gotovinu koju je imao u novčaniku potrošio na taksi, a to je definitivno shvatio kad je nekoliko puta zaredom šokirano pregledao novčanik.Ostali smo bez riječi dok nas je s druge strane pulta probadao upitni i nepovjerljivi čuvarov pogled.

„Ima li u blizini bankomat? Ako ima, mogu li otići po novce?“ – na kraju je već vidno iznerviran upitao Marcel.

Nastala je tišina, koju je nakon cijele male vječnosti prolomio čuvarev glas:

“Ima. Malo dalje, tamo gdje je centar. Veliki trgovački centar.“

Zatim je usmjerio pogled prema meni i odlučno nastavio:

“Ali ona ostaje ovdje. Ona je garancija!“

„Može!“ – izustila sam hrabro, iako Marcelu nije bilo drago.

„Jesi li luda?“ – pitao je.

„Ne, ne, još nisam, samo ti odi i brzo se vrati“ – rekla sam mirno koliko sam mogla.

Zatim je čuvar nekoga nazvao i nije prošlo ni pet minuta, kad se ispred kontejnera pojavilo policijsko vozilo.

Oboje smo zinuli, tako nešto nismo očekivali. Čuvar nas je otpratio do auta u koje smo oboje morali sjesti. Policajac je kratko rekao da ću ja pričekati u pritvorskoj ćeliji dok Marcel ne podmiri kaznu.

Policijska stanica bila je srećom blizu.

Oboje smo izašli uz pratnju policajca, koji je mene odveo unutra, dok se je Marcel, sad već na rubu živaca uz kratko “Ne brini se! Brzo se vraćam!“ opraštao, krenuvši u pravcu velikog trgovačkog centra čiji su se obrisi nazirali u već tamnoj, bratislavskoj večeri.

Policajac je zatražio da mu predam mobitel na čuvanje, vjerojatno da ne bih s nekim kontaktirala, kratko mi zavirio u torbicu i potom me odveo u ovu rupu s finim društvom s kojim se trenutno nalazim.

Nada da će sve to ubrzo završiti postajala je sa svakim satom sve slabija. Svašta mi se vrtjelo po glavi.

„Što ako Marcel nema dovoljno novaca na računu, pa mora sad zvati nekoga da mu posudi lovu i čekati na uplatu? Možda se je izgubio dok je tražio put do trgovačkog centra? Ili da nisu, ne daj Bože, svi bankomati u kvaru?“

Kako je vrijeme odmicalo moje misli postajale su sve crnje i teže.

„Možda mu se uopće ne sviđam, pa će me bezdušno ostaviti ovdje na milost i nemilost strogoj policiji, opasnom psu i debelom čuvaru, pa se ti onda snađi, draga moja?“

Sve skupa mi nije mirisalo na dobro.

„Nije valjda da sam opet pokupila budalu koja se igra s mojim osjećajima? Da barem imam mobitel, mogla bih ga nazvati, ili se javiti djeci, ona me sigurno još vole. A ovako, šuti i trpi glupačo! Tako ti i treba, kad svakome tko nosi hlače i dalje bezuvjetno vjeruješ. Ma, ako uskoro ne dođe, dobit će on svoje! Eeeee…eeee!!!“

Prestala sam gledati na sat, uspavana alkoholičarka je i dalje po prostoru širila alkoholne čestice, a prijateljice noći utihnule i povukle se u suret svojim mislima. Tišina prostora i smrad alkohola djelovao je uspavljujuće na mene, da bih u jednom trenutku, već premorena, utonula u san.

Probudilo me žustro otključavanje željeznih vratiju.

„Dođi!“ – viknuo je policajac i pokazao prstom na mene.

Još napola snena, digla sam se i nesigurnim korakom, popraćena zavidnim pogledom prijateljica noći, konačno izašla iz najsmrdljivije rupe na svijetu.

Zaslijepilo me je jako svjetlo i odraz mog Marcela u ostakljenom uredu, kamo me je vodio policajac. Usput mi je vratio mobitel i ostavio me nasamo s Marcelom.

Više ne znam što sam u tom trenutku mislila, osim kako je lijepo udahnuti malo svježeg zraka. Sloboda se smješkala, a moja garancija očito nije više bila potrebna.

Marcel je vidno umoran stajao na sredini prostorije, držeći veliki buket crvenih ruža u rukama.

Upravo kad sam se spremala iz svojih usta prosuti prema njemu sve i svašta, prekinuo me rečenicom:

„Oprosti Nika, oprosti mi, nisam uspio prije stići, sve je krenulo naopako. Zalutao sam najprije, a onda na povratku krenuo pogrešnim smjerom iz trgovačkog centra prema deponiji. Trajalo je i trajalo dok sam se snašao, platio dug i preuzeo auto.“

Pružio je buket prema meni i dok sam, još uvijek ljutita, zbunjeno gledala u njega, rekao je:

“Ovo je za tebe, da ti se barem malo iskupim.“

“Volim te, Nika. Zaista te volim.“

U tom trenutku sve oko mene, sve osim Marcela i cvijeća, nestalo je. Umor, ljutnja i nepovjerenje, sve se nekuda izgubilo kao da je ishlapljelo i kao da nije ni na trenutak postojalo.

Torbica i mobitel ispali su mi iz ruku dok sam ga snažno grlila i tiho mu šapnula u uho:

“Ja, mein Schatz, ich liebe dich auch!“

Andreja Malta