Putujem mislima sjećanja na plemenitog, smirenog i zamišljenog fratra koji je iščeznuo u mimohodu smrti koja je, kao divlja zvijer, iscerila zube na njega i stotine tisuća suvremenih robova zloglasnoga komunističkog sustava. Tužno je krio osjećaje boli grcajući u neizvjesnosti svoje budućnosti. Tištila ga je zloća zavedenih ljudi s pomišlju da su svi drugi nepotrebni i suvišni. Teško je proživljavao posljednje proljeće mladosti koja je izgorjela na lomači neprijateljske zloće. U tom odlasku bez povratka u njemu su titrale i najsitnije kapilare njegova bića, ali bez ikakve pomoći izvana. Lutao je mislima o vječnosti i nezaboravnim putovima prohujalih tegobnih dana djetinjstva. Ovlaženih očiju pošao je u rovove neizbježne smrti.
Riječ je o dobru prijatelju fra Dani Čolaku, dvije godine mlađem od mene. Prvi put smo se susreli 1930.u sjemeništu na Širokom Brijegu. Postali smo bliski u djelovanju iako je on bio tri godine mlađi u školi. Posjedovao je istinsko poštovanje prema starijima, posebno prema svojim profesorima. Bio je čvrsta karaktera i djetinjski povezan s rodnom grudom kojoj je posvetio sve godine svoga svećeničkog djelovanja. U njemu se skrivao patnik koji je osjetljivo proživljavao tragediju svoje domovine i stradanja hrvatskog naroda, prepuštena vlastitoj sudbini. Pogledi njegove ožalošćene duše zrcalili su se u riziku smrti i njegovu susretu s vječnim Bogom.
Fra Dane (Franjo) rođen je 3. srpnja 1916. u selu Donji Mamići, koje danas pravno i upravno pripada župi Ledinac, odijeljenoj 1930. od prostrane župe Rasno, na valovitu području južno od Širokog Brijega.Mali Franjo je kroz četiri godine pješačio u Rasno i u njemu dovršio pučku školu. Godine 1930. pošao je u sjemenište na Široki Brijeg, koje je bilo na glasu strogog odgoja i žive nacionalne svijesti. Nakon godinu dana kušnje na Humcu (1936. – 1937.) vratio se u gimnaziju na Široki Brijeg gdje je završio sedmi i osmi razred srednje škole s velikom maturom.
Bogoslovne nauke studirao je u Mostaru i nakon tri godine, 29. lipnja 1941., ređen je za svećenika. Na istom mjestu završio je dvije posljednje godine studija jer zbog ratnih poteškoća nije mogao poći u inozemstvo. Godine 1943. pošao je u dušobrižništvo kao župni vikar u župi svetoga Mihovila Arkanđela u Drinovcima. No, već je sljedeće godine ostavio župu i s dopuštenjem svoga provincijala prijavio se u hrvatsku vojsku (domobrani) kao vojni dušobrižnik. S vojskom je pre gazio mnoge bogaze i doživio razne okršaje da bi napokon 1945.osvanuo u Zagrebu.
Glavni hrvatski grad bio je početkom svibnja 1945. pun izbjeglica kao šipak zrnja. U njemu je vladala pometnja duhova bez jasnih smjernica za budućnost. Napokon se nepregledno mnoštvo vojnih postrojbi i civila počelo kretati prema Zapadu tražeći razumijevanje i životnu zaštitu kod pobjedničkih saveznika. Došli su do Bleiburga u Austriji gdje su doživjeli englesku prijevaru i izdaju. Na 15. svibnja pala je konačna i neopoziva odluka vojnog vrha »gordog Albiona« o povratku izbjeglica u domovinu. Toje bila osveta pobjednika nad pobijeđenima. I ovdje se obistinjuje istina rimskoga pjesnika Vergilija (prvo stoljeće prije Krista) koji je u eposu Eneida napisao: Jao pobijeđenima!
Izbjegličko mnoštvo bilo je 15. svibnja izručeno jugopartizanima koji su izbjeglice na Križnom putu mučili i masovno ubijali. Rijetki su se izvukli iz tog meteža i nepreglednih kolona te preživjeli nakon višednevna hoda u četveroredu. Bezbrojne izbjegličke suze kapale su na nepoznato tlo tuđih zemalja. U tim kolonama smrti nalazio se i fra Dane Čolak koji je s hrvatskim vojnicima dijelio životnu sudbinu. Nakon tri dana smrtonosna hoda, posve iscrpljen, izmrcvaren i duševno ojađen, negdje je oko 18. svibnja našao groznu i nasilnu smrt najvjerojatnije u iskopanim rovovima kod Maribora u Sloveniji. Bio je jedan od nekolicine pogubljenih hercegovačkih franjevaca koji su se našli na okupu i zajednički prolili krv za ideale vjere i narodne slobode. Fra Dane je ubijen u dvadeset devetoj godini života i četvrtoj svećeništva. Njemu i drugim hrvatskim rodoljubima sudilo se po komunističkom načelu podobnosti i partijske pripadnosti.
Mladi fra Dane Čolak bio je pravi Kristov vojnik koji je opasanih bokova i sa zapaljenom svjetiljkom (Lk 12,35) vjere otišao u vječnost gdje s plejadom katoličkih mučenika uživa prisutnost Svevišnjega u čijoj je nazočnosti stalno živio. A njegovi ubojice moraju pred Božjim neporočnim sudom odgovarati za zločine koje su počinili.
I ovdje vrijedi Matoševa izrjeka: Kad su Hrvati u pitanju, smrt ima najviše ukusa.