U povodu uvođenja, vjerojatno, većini populacije poznatih svjetskih novotarija iliti ludosti u hrvatski zakonodavni okvir, prisjećam se Vlade Gotovca, profesora filozofije i pjesnika, i njegova razmišljanja o čovjeku-pojedincu. On otprilike kaže da pojedinac nije provjerljiv ni u kakvom pokusu, da nije svodljiv, da je sâm i da se sam mijenja u pravcu osobitosti ili propada. S tim se nije teško složiti. No, tvrdnja da je bespomoćan samo kad se s nekim ili nečim poistovjećuje i da je tada obezličen, ostavlja dvojbu na kakvo je poistovjećivanje mislio Gotovac? Naime, je li uopće moguće poistovjećivati se s nekim, kad znamo da je svatko od nas neponovljiv, različit, počevši od obiteljskog stabla, obrazovanja, utjecaja okoline u kojoj pojedinac živi, rada na sebi i u vezi s tim stupnja umnog i duševnog razvoja, pa do društvene dimenzije okrenute prema drugima i drugačijima. Ako je mislio na obično oponašanje nekoga drugoga, to onda spada u red površnijih očitovanja pojedinca, pa se ne bi moglo govoriti o tome da je obezličen jer nije ni razvio svoju osobnost odnosno nije se ni uobličio.
Međutim, poistovjećivati se s nekim ili nečim u svrhu vođenja brige o tomu nekome ili nečemu, znači znati i osjećati tuđe potrebe. Poistovjećivati se s težnjama svoje obitelji, svoga naroda pa i cijeloga čovječanstva, poistovjećivati se s njihovim radostima i žalostima, srećom i nesrećom ne bi, po mom mišljenju, predstavljalo nikakvo obezličenje. Jer, čovjek može rasti i doista raste u osami, ali najviše izraste u odnosu s onima koje voli, dok daje i prima povjerenje i ljubav, kad dijeli odgovornost za dobro skupine, ili opće dobro. Zapravo, moglo bi se reći: kad pojedinac najviše daje, najviše ostaje svoj!
Na tim načelima temeljili su se i protesni skupovi u Zagrebu i Splitu protiv rodne teorije sadržane u Istanbulskoj konvenciji. Osobito na načelima uvjerenja i povjerenja. Na uvjerenjima svih onih koji su pročitali IK i vidjeli navođenje roda odvojeno od spola, a na povjerenju drugih, koji nisu čitali i nisu vični čitati takvu vrstu tekstova, ali poklonili su svoje povjerenje onima koji znaju čitati i razumjeti ono što pročitaju, makar im se to, ne znam koliko, osporavalo.
Skandalozno je s kakvim su se prijezirom prema okupljenom narodu odnosili vlastodršci i njihovi trubači iz pretežitih sredstava priopćavanja, smanjujući broj okupljenih čak za 90%, što bi se simbolički moglo okarakterizirati kao „sječa glava“ okupljena naroda. Takva agitpropovska propaganda nije viđena još od bivšeg sustava u bivšoj državi na početku njezina osnutka. I to protiv vlastitog naroda! Pa onda biranje neupućenih s kojima treba razgovarati o IK, a izbjegavanje razgovora s organizatorima i intelektualcima. Kad se s njima i razgovaralo (primjerice s g. Raspudićem), taj se razgovor nije emitirao za gledatelje televizije. Razgovor s običnim ljudima (koji su svoje povjerenje poklonili intelektualcima, akademicima i predstavnicima crkve) trebao je pokazati gledateljima o kakvim je zatucanim ljudima riječ. Vjerojatno su i mnogi nasjeli na tu propagandu! Taj i takav antipopulizam ne samo da se nije skrivao, nego se otvoreno propagirao.
S druge strane, kad je riječ o tzv. „Maršu za znanost“ koji već u samom nazivu vrišti kontradikcijom, onda se uredno razgovara s dr.sc. Jokićem, dr.sc. Bakotom, prof. dr. Bakićem kako bi se kod običnog gledatelja postigao efekt usporedbom skupova: tamo obični zaostali ognjištari koji pojma nemaju zašto protestiraju, ovdje pismeni progresivci. Jadno, jeftino i prozirno!
Naravno, na valu populizma, promicanju demokršćanskih vrijednosti i nerealnih obećanja uoči izbora HDZ je postao relativni pobjednik. Ali, već kod sastavljanja Vlade izdao je svoje birače, imenujući gđe Dalić i Obuljen za ministrice koje nisu imale izborni legimitet. Prirodno je da narod ne bira ministre, ali bira zastupnike, i tu se iscrpljuje narodna volja, ali ne i njeno provođenje. Tako je bilo i u bivšem sustavu: narod je birao ponuđenog pojedinca, kao da ti netko ponudi jedno jaje, pa ti biraj. Sada ti nude više jaja-mućaka, pa ti biraj! Bez promjene izbornog zakonodavstva, gdje bi se kandidati birali preferencijalnim glasovima, nema nam sreće.
Dotle, ne bi trebalo toliko neskriveno rogoboriti protiv populizma i populista, jer je riječ o narodu i njegovim težnjama. Ako tzv. politička elita rješava najvažnija pitanja za naciju i državu, a pritom ne osluškuje bilo naroda, drugih intelektualaca izvan vlasti i predstavnika crkve, onda sigurno ne će biti dobro ni za vlast ni za narod. Zbog uporne uporabe populizma s pogrdnom konotacijom, zavirio sam u Klaićev rječnik gdje piše da riječ vuče podrijetlo od populus-narod, a da ga je rabila jedna struja u književnosti koja je opisivala život naroda i njegove probleme.
Dakle, što je sporno u poznavanju života svoga naroda i njegovih problema, koji nisu samo materijalne prirode? Pa im ne bi trebalo tovariti nove probleme protivne njihovim tradicionalnim vrjednotama. Ipak, ne samo kod nas, ali se osobito kod nas, osim u predizborno vrijeme, populizam kao pojam u rječniku političara i pametnjakovića iz pretežitih medija koristi iskljućivo u značenju antipopulizma!
Ante Šarac