Danas na duvanjskom području Markovići žive u Mandinu Selu (6 obitelji), Srđanima (2 obitelji, 7 članova), Vedašiću (2, 12), u Tomislavgradu (7, 30) i u Šujici (4, 19).
Starinom su iz Mandina Sela, odakle potječe i prvi pisani spomen o tom starom duvanjskom rodu.
U sklopu svog pastirskog pohoda staroj Duvanjskoj biskupiji makarski biskup Stipan Blašković 23. srpnja 1735. godine “ode u Mandino Selo i odsjede u kući Lovre Ivića, a na putu se navratio u kuću Markovića, gdje je, pošto se okrijepio sa svojim svećenicima, blagoslovio kuću i otputovao u spomenutu kuću Ivića, gdje večera i pođe na počinak.”!
Biskup je Blašković bio gost u kući Mate Markovića u kojoj će 1741/42. godine, kako će zabilježiti biskup fra Pavo Dragićević, živjeti 22- člana obitelj. Dragićević je tada na duvanjskom području zabilježio još 4 obitelji: u Podgaju dom imaju 3 Markovića obitelji – Jurina i Ivanova s po 15 i Petrova sa 7 ukućana; u Lipi je kuća 5-člane obitelji Mate Markovića.
Popis biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine svjedoči da Markovići postaju jedan od najbrojnijih i najraširenijih duvanjskih rodova tog doba. U Mandinu su Selu tri obitelji: Gašparova s 22, Martinova s 13 i Stipanova s 12 članova; u Stipanićima obitava Ivan Marković i njegovih 16 ukućana; u Podgaju živi 26-člano domaćinstvo Nikole Markovića; u Roškom Polju Bogdanović bilježi čak četiri Markovića obitelji: Jakovljeva s 13, Nikolina s 11, Franina i Križanova (u originalu je umjesto Marchovich upisano Marcovius) sa po 7 članova. I u Rakitnu, koje je tada pripadalo župi Duvno, dvije su obitelji s prezimenom Marković: Antina s 14 i Ilijina sa 7 ukućana, za koje se zna pouzdano da su tu doselile, i to privremeno, jer će ubrzo posve nestati iz Rakitna.
Od livanjskih Markovića najzanimljivija je obitelj Šimuna Markovića sa 7 članova iz Podgrede, jer njezini su potomci upravo odseljeni iz Baljaka Markovići. U Guberu pokraj Livna 1768. godine zabilježena je jedna obitelj s prezimenom Marković, ali i 3 s prezimenom Markov, koje će zadržati i današnji njihovi potomci, nastanjeni u Gornjim Držanlijama, Malom Guberu i Grborezima.
Danas Markovića nema u Imotskoj krajini, ali o njima su (možda su baš bili doseljenici s duvanjskog područja), ostali pismeni tragovi. Tako su primjerice u prvim maticama krštenih župe imotski Markovići bilježeni od 1731. do 1742. godine.’ U Stanju duša župe Uglj ane , kojoj je pripadalo i selo Biorine, upisana je 1754. godine 3-člana obitelj Mate Markovića’; a u Prološcu je početkom 18. stoljeća zabilježeno prezime Lozinović-Marković.’ Markovića je u Cetinskoj krajini (Turjaci, Grab, Ugljane, Vučepolje, Otok, Gala, itd.) bilo toliko da su zbog brojnosti svom prezimenu dodali čak 13 nadimaka: Ćoso, Dedić, Jajčanin, Murat, Šilan, Šimleša, Zaprdica, Gašpar, Mravak, Rebrina, Veraja, Vrca i Kusić, od kojih su mnogi postali nova prezimena.
Danas su Markovići toliko rašireni po Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, pa i izvan njih da ne može biti govora o njihovom zajedničkom krvnom podrijetlu.
Izvor: Ante Ivanković: Duvanjska prezimena, 2001.