Ekonim je istovjetan s množinskim oblikom prezimena Ren(j)ić, koji i danas nastanjuju to naselje na kazaginačkom području tomislavgradske općine.
Teško je se danas domisliti što znači prezime Renić s kojim je uporedo u uporabi i još jedan oblik Renjić. Ipak čini se da je ključ rješenja u riječi rebgin (čita se renjin) iz perzijskog jezika, koja je do nas stigla posredstvom turskog jezika. Rebgin (renjin) znači “šaren”, pa bi prezime Renić (Renjić) moglo značiti što i Šarić. U turskom jeziku postoji slična riječ renk (u Bosni glasi renjak, a na Kosovu rank), što znači boja, dakle slično značenju rebgin (renjin).
Najstariji pisani spomenik o Renjićima (danas se tako zovu u Tijarici) i Renićima (danas se tako zovu na duvanjskom području) je onaj od 26. travnja 1698. godine, kada se spominje Mijo Renjić s 16-članom obitelji, koji se nastanio “oko Golog brda u Čaporicama”, gdje su mu venecijanske vlasti kao doseljeniku dodijelile 40 kanapa zemlje s kućom ili kulom.
U popisu vjernika Splitske nadbiskupije iz 1725. godine biskup je Ivan Laghi zabilježio u Biskom dvije obitelj s prezimenom Dadić-Renić: Grgurovu s 6 i Petrovu s 4 duše.[1]
U Alberghettijevu zemljišniku (1725-29) u banderiji harambaše Marka Sučića Akrapa zabilježene su obitelji Petra Dadića-Renića, ali su one upisane su i s prezimenskom kombinacijom Renić-Dadić.
U zemljišniku iz 1725. godine u imotskom su selu Cisti Velikoj (a pripadali su mu još Dobranje, Aptovac i dio Bilopolja) zabilježena je obitelj Marka Renića, kojemu su venecijanske vlasti dodijelile 5 kanapa zemlje u Cisti. Uz njegovo je ime naznačeno da je dobio zemlju i u Bisku.[2] Očigledno da je ovaj Marko Renić ista osoba kao i već spominjani Marko Dadić Renić odnosno Renić Dadić.
Dakle, navedeni podaci upućuju na jedini zaključak: Renići su nastali od roda Dadića, kao što je to još slučaj s Jonićima i Ursićima u Bisku ili pak Smodlakama na Klisu i u Dugopolju.
Bez obzira što Renići (u maticama se ravnopravno rabi i oblik Renjić), koji danas žive u Kazagincu, Galićima i Renićima (imaju svoje selo), sebe smatraju starosjediocima, oni se, i to kao prvi Renići na bosansko-hercegovačkim prostorima pojavljuju u popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine: u Bukovoj Gori tada prebiva 27-člana obitelj Petra Renića, u kojoj je 13-ero djece mlađe od sedam godina. Preseljenje iz Biska se dogodilo najvjerojatnije stoga, jer je za tako brojnu obitelj lakše bilo namaći kruha na buškoblatskom nego na prenaseljenom području Biska, a u pojedinim razdobljima ta useljenja su stimulirale i turske vlasti, jer im je trebalo onih što će stvarati nove vrijednosti i državi plaćati porez.
U maticama umrlih župe Grabovica 29. rujna 1832. godine upisana je smrti 84-godišnjeg Ilije Renića (u izvorniku Elias Renich). On je, dakle, rođen 1748. godine, a kad je spominjani Ilija Renić doselio iz Biska u Bukovu Goru tada je bio dvadesetogodišnjak. Ilija je Petrov mlađi brat ili što je još vjerojatnije sin.
U maticama krštenih stare župe Grabovica Renići iz Rašeljaka prvi se put pojavljuju 29. prosinca 1830. godine, kada je upisano rođenje Ivana sina Marka Renića i majke Kate rođene Ivančić; Reniće iz Renića (sela) u tim maticama prvi put susrećemo 15. veljače 1831. godine, kad je upisano krštenje Stanislava sina Ivana Renića i majke Jele rođene Pavić; Renići iz Kazaginca se prvi put spominju u maticama krštenih župe Grabovica 17. kolovoza 1687. godine, kada je upisano rođenje Anice kćeri Ante Renića i Božice rođene Ljubičić.
Navodimo još dva spomena o Renićima. Godine 1875. među težacima veleposjednika Jakova Markovića pok. Ante iz Splita, koji ne daju dominikal (vrsta poreza) s njegovih zemalja u Neoriću (mućko-lećevački prostori) nalazi se i Nikola Renić pok. Marka.
U popisu stanovništva Hrvaca iz 1802. godine, koji je sačuvan u arhivu franjevačkog samostana u Sinju, spominje se i obitelj s prezimenom Renjić.
Danas na triljskom području Renići žive u Biskom (5 obitelji, 19 duša) i jedna dvočlana obitelj u Grabu, ali koja je doselila iz Biska. Iz Strizirepa, gdje su nekada živjeli i pripadnici roda Renić, posve su iselili.
Duvanjski Renići se prvi put pojavljuju u popisu duša kapelanije Grabovica kapelana fra Franje Ivekića, prema kojem je tada u Renićima bilo 8 kuća u kojima je živjelo 60 stanovnika.
U Šematizmu Hercegovačke franjevačke provincije za 1867. godinu P. Bakula je u Renićima upisao 8 kuća i 72 stanovnika.
Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u Renićima je živjelo 199 stanovnika, a njihovo prebivalište spada u ona duvanjska naselja u kojima se stanovništvio smanjuje (1953. godine 254 stanovnika.
Izvor: Ante Ivanković: Zemljopisni nazivi duvanjskog područja, 2006.