Naziv sela Borčana i planinskog prijevoja između šujičkog i livanjskog područja Borove glave u osnovi imaju imenicu bor, naziv četinarskog drveta bor (Pinus), kojih ima više od stotinu vrsta: obični ili bijeli bor (Pinus silvestris), crni bor (pinus niger), primorski bor (Pinus pinaster).
Od imenice bor uz najčešću umanjenicu borić postoji i još jedna borak, koja u množini glasi borci, a kad se piše velikim početnim slovom Borci, onda su to nazivi triju bosansko-hercegovačkih naselja, i to pokraj Jajca, Kotor Varoši i Konjica. Pokraj konjičkog naselja s nazivom Borci nalazi se Boračko jezero, u kojeg se ulijeva i Borački potok.
Kako su god s jezičnog motrišta nastali hidronimi Boračko jezero i Borački potok na isti način je nastao i ekonim Borčani. Naime, Borčani su množinski oblik etnonima Borčanin, dakle naziva stanovnika naselja koje se zvalo Borač. Uostalom, Borač je i naziv srednjovjekovnog utvrđenog grada iznad rijeke Prače (pritok Drine), nedaleko od željezničke postaje Mesići-Rogatica, koji je sada u ruševinama. Inače, grad Borač bio je i sjedište istoimene župe i dvorsko mjesto kneza Pavla Radinovića i njegovih nasljednika. U 14. stoljeću bio je među najvažnijim trgovinskim središtima srednjovjekovne bosanske države s carinarnicom, s jakom naseobinom dubrovačkih trgovaca i postajom za karavane. Početkom 15. stoljeća grad Borač je dobio i podgrađe (Sub Borez, Soto Boraz). Turci su ga zauzeli 1463. godine.
Dakle, u osnovi ekonima Borčani je borak odnosno bor, koja se često susreće u bosansko-hercegovakoj ekonomiji: Borač (Rogatica), Borajna (Grude), Borak (Skender Vakuf), Borak Brdo(Goražde), Boranovići (Rudo), Borci (Jajce, Konjic, Kotor Varoš), Borice (Lukavac), Borija (Kalinovik), Borika (Rogatica), Borilovići (Trebinje), Borina (Kiseljak), Borjanice (Foča), Borje (Foča),Borkovići (Banja Luka), Borogovo (Kalesija), Borojevići (Stolac), Borova (Goražde), Borova Ravan (Uskoplje), Borovac (Banovići, Rogatica, Sokolac, Višegrad), Borovčić (Nevesinje), Donja i Gornja Borovica (Vareš), Borovići (Goražde), Borovićke Njive (Olovo), Borovinići (Foča), Borovnica (Rama, Zavidovići), Borovsko (Rogatica).
U hrvatskoj ekonomiji osnova bor- je česta u mikrotoponimima: Borovik, Borik, Borovnjak, Borovište, Borje, kao i u imenima naselja: Boraja (Šibenik, 247), Borak (Omiš, 145), Borenec (Sveti Ivan Zelina, 103), Boričevac (Donji Lapac, 24), Boričevci (Požega, 137), Boričevec Toplički (Varaždin, 38), Borik (Slatina, 420), Borinići (Vodnjan, 13), Borić (Pakrac, 24), Borje (Križevci, 149), Borkovec(Zlatar, 246), Borojevci (Đakovo, bez stanovništva 2001 godine), Borojevići (Kostajnica, 174), Borova (Virovitica, 810), Borova Kosa (Garešnica, 99), Borovac (Novska, 309), Borovci (Opuzen, 33),Borovik ( Vis, 15; Đakovo, 4), Borovita (Glina, 38), Borovljani (Koprivnica, 239), Borovo (Vukovar, 5.360).
Bez obzira što je ekonim Borčani izveden od imenice bor, za svaki slučaj spominjemo i još dvije mogućnosti: borač (istoznačice poreč i boražina) naziv je i jednogodišnje južnoeuropske planinske biljke iz porodice oštrolista, koja ima eliptične c listove i modre cvjetove; rabi se za jelo u obliku salate,a u narodnoj medicini kao čistilo i sredstvo za znojenje. Tu planinsku biljku anrod u pojedinim krajevima naziva različito: volovski (volujski) rep, zatim lisičina i proljetno zelje.
Navodimo još i jedan turcizam borč, zabilježen u kosovskim govorima sa značenjem zajam, dug. Bugari su preuzeli taj turcizam kao i Albanci, u čijem jezik glasi borc, borxie. Od borč je izvedena nova imenica borčlija (borč + turski dometak –lija) sa značenjem dužnik. Ako se ta riječ stavi u kontekst četiristoljetne osmanlijske vlasti na duvanjskom području, onda bi Borčani bili selo duđžnika,a Borčanci dužnici.
Prvi spomen duvanjskih Borčana potječe iz 17. stoljeća: spominje ih Zagvožđanin fra Pavao Šilobadović 1667. godine u svom Libretinu, napisanom od siječnja 1662. do srpnja 1686. godine, u kojem je taj karizmatični fratar zapisao da su 1667. godine uskoci s mletačkog teritorija (iz Dalmacije) provalili u Borčane i tu zarobili Cigane, te ih odveli u ropstvo. Dakako, nije razvidno jesu li Cigani bili u prolazu ili su pak bili stalno nastanjeni u Borčanima.
Borčane ne spominje biskup fra Pavo Dragićević 1741/1742. godine, ali sudeći po nekim prezimenima uključeni su u Omolje. Spominje ih pak 1768. godine biskup fra Marijan Bogdanović, koji je zapisao da je tada u Borčanima živjelo 116 Hrvata katolika.Prema popisu iz 1991. godine Borčani su imali 759 stanovika (757 Hrvati, a 2 ostali).
Izvor: Ante Ivanković: Zemljopisni nazivi duvanjskog područja, 2006.