ZAPIS S LJETOVANJA: Nova nevista u Mandinu Selu

objavljeno u: NOVOSTI | 0

Za mali predah od izbora i politike, donosimo kraći zapis o dojmovima s Duvanjskog polja, profesorica iz Zagreba

Još ljetos sam obećala za Portal Tomislavnews.com staviti na „papir“ svoje ljetošnje dojmove iz Mandina Sela i duvanjskog kraja. Nije da sam tu bila prvi put, jer sam prvi put u Tomislavgradu(tada Duvnu) bila sredinom 80-ih, na studentskom proputovanju. Ne mogu reći da sam tada zapamtila puno od grada. Ali, bilo mi je drago oko srca doći u taj kraj, jer mi je drag srcu bio jedan mladić, Duvnjak Blago, koji je sa mnom studirao, a onda netragom nestao. Kažu da život piše romane, pa se tako meni dragi, spomenuti Blago, sada više ne mladić, već prosjedi gospodin, gotovo nakon 30 godina ponovno pojavio u mom životu.

I odmah rekao da će me vodit u Mandino Selo, u Tomislavgrad, ali da prije toga trebam upamtit svu njegovu bližu i daljnju rodbinu. Kad je čovjek zaljubljen misli da mu ništa neće biti teško. Ali, kada je krenuo nabrajati sve, imenom i nadimkom, shvatila sam u što sam se uvalila!Nakon detaljne poduke, pregledavanja fotografija, čitanja  „Murvinih priča“ i pažljivog hvatanja -tko je komu što- na obiteljskim druženjima,došao je i dan polaska. Ubacili smo stvari i posjedali djecu u auto, objasnili im da ćemo dužim putem kroz Bosnu i da će kao nagradu za strpljenje dobit banjalučke ćevape.

Kriza ih je uhvatila oko Jajca, strpljenja ponestalo kod Šuice. Stariji je krenuo zanovijetati, mlađi se meškoljiti. Ali, kad smo ugledali ljepotu i širinu Duvanjskog polja svi smo umuknuli. Osim oca obitelji, kojemu je duvanjski zrak razvezao jezik, pa je ponosno pokazivao svako selo, svaki kamen i svaku travku.

Već se polako svunoćavalo(!) kada smo konačno stigli do sela. Puni dojmova, barem mi starci. U kuću nismo mogli, kuća je bila zaključana, ali je ključ bio na sigurnom-kod Tome. A Tomo ima malu konobu i veselo društvo koje me znatiželjno pogledavalo. Što im je Blago o meni ispričao ne znam, ali za svaki slučaj sam strusila iz boce jedno Karlovačko, da poboljšam dojam! I rekla da ću pustit Blagu natrag čim se smjestimo. E, to su mi bili dodatni bodovi!!

Prvi je dan, kao što i priliči, prošao u ogledima! Svratila je naša draga susjeda Anđa koja brine o kući dok u njoj nikoga nema. A poslijepodne su stigli obitelj i prijatelji. Trebalo je malo i raditi, pa se Blago, usput gunđajući kako njegov brat Marinko uvijek dođe na gotovo, primio kose i košnje oko kuće. Posao mu je toliko dobro išao da se susjed sažalio i uzeo mu kosu iz ruku,haha! Pripomogli su i ostali, od Tome, Ivanke, pa do njihove djece. I našeg Christiana, koji je silno htio toga dana u teretanu (a mi ju i pronašli), a na kraju ga dopalo voziti taćke! Fran, koji je prvi put bio na selu, neuspješno se borio sa silnim muhama i pogledima koji su stalno skretali prema Tominoj Ani!

A ja? Ko prava nova nevista: dvorila, skakutala, promatrala… To sam toliko dobro radila da su i narednih dana svi rado svraćali k nama! Što je meni bilo drago, jer se volim družiti s ljudima. Naravno, i mi smo svako malo odlazili u goste-iako moram priznati da se nigdje nisam osjećala usiljeno kao gost, već baš onako za pravo, kao doma. Istinabog, doma ne jedem nekoliko puta na dan pršut i pečenicu!!!

Puno bi se toga još dalo napisati, ali neću! Jer onda bi Blago izgubio svoju vjernu publiku. Ja ću samo, kao poslušna nevista, reći da doista kratko traje sve ono što je lijepo. Pa i naših desetak dana ljetos u duvanjskom Mandinu Selu. Kada me ljudi pitaju kako mi se svidjelo, ja kažem:“Jako!“. A kada pitaju što mi se najviše svidjelo kažem:“Onaj osjećaj prostora, širine. I mir, prekrasan mir.“ Ljudi su gostoljubivi, a ni obitelj nije vele komplicirana, manje-više sam sve popamtila. A nadam se i oni mene. Čim su pitali kada ću opet doći!!! Sljedeće godine sigurno. A i prije bih da je grijanja u kući.

Sada kad sam u Zagrebu, ne prođe ni jedan dan da se ne sjetim Mandina Sela i svih onih dragih ljudi. I pokojnih Ćokana i Šoljuše u čijoj sam se kući osjećala kao da mi je dom. Lipe i drage tetke Nevenke, ujaka i njegove vesele obitelji, Ivana, Milana, Marije, još jednog Ivana, ali i mnogih drugih, da ih sve ne nabrajam, ali ih sve pamtim!

I naravno, pjesnikinje i kroničarke duvanjskog kraja„dobrog duha“ Tomislavgrada, gospođe Ljube, bez koje bi ova sjećanja ostala samo moja. Ako je istina da si doma tamo gdje te srce vuče, onda će jednoga dana, ako ne prije, u mirovini sigurno, mene srce odvući, zajedno s Blagom, na široko polje Duvanjsko!

 

Tekst: Tatjana Rizman/TN