Dok dolazim pred kuću staru
u srcu se neka čežnja javlja,
u jednom trenutku vidjeh oca
na sjedu glavu kapu stavlja.
Na pragu kamenom otac stoji
žuljevitu ruku mi pruža,
trnovit i težak bio mu život
najmanje bilo je cvijeća i ruža.
Uzimam nježno očevu ruku,
a žuljevi tvrdi kao kamen
trnje i kamenje na životnom putu
bili su njemu i snaga i znamen.
Pozdravljam oca srdačno, tiho
i gledam bore na njegovu licu
koliko je samo prolio znoja
i ljubavi utkao u svoju dicu.
Koliko si samo besanih noći
proveo uz nas dragi tata
to sjećanje i uspomene drage
meni su vrjednije od suhog zlata.
Gledam očevo drago lice
i ispisan život na njemu
dok živim bit ću ti zahvalna oče
na patnji, ljubavi, trudu, na svemu.
Onda me ponovo u stvarnost vrati
s obližnje crkve zvonjave jeka,
tek tada svatih da nikog nema
da tamo mene otac ne čeka.
Zatvaram stara trošna vrata
ostaj mi zbogom kućice mala
u srcu tuga čežnja i sjeta,
a vrela suza na prag je pala…
Stihovi: Ljiljana Tolj