NIŠTARIJINI ZAPISI: Dvadesetšesta murvina priča – istinita lovačka zgoda

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Tekst: Blago Vukadin

Već cijeli niz godina u restoranu „Hajdučke vrleti“, napravljenom nedaleko od Blidinjeg jezera s pogledom na Vran i Čvrsnicu, održava se festival laganja pod naslovom „Dobro slaži i ostani živ“  na kojem uz Posušake, Livnjake i Kuprešake sudjeluju i brojni Duvnjaci i gdje svi oni svojim malo uveličanim doživljajima uveseljavaju publiku. Jasno je samo po sebi –  budući da se radi o području u kojem osim čeljadi obitavaju vukovi, medvjedi, lisice i zečevi –  da su glavni pripovjedači lovci, nekada čak stvarni, no obično oni koji  svoj opjevani plijen ulove u Igovoroj mesnici. No, ne bih sada kudila ovaj lijepi običaj, jer je laganje zdravo za ljude, posebno ako se slušatelji od srca nasmiju i razvesele, samo ću se nadovezati na temu lova, ali neću slagati ni slova.

Moji Mandoseljani znaju jako dobro da ja, stara Joskanovića murva, nikada ne lažem i vjeruju pričama iz mojih grana, ali ipak, budući da o lovačkim doživljajima još nikada nisam govorila, na početku napominjem da je ovo što slijedi živa živcata istina, kako netko ne bi pomislio da je zalutao na spomenuti festival laži. O čemu se dakle radi?

Pokojni Ćokan bio je lovac. Nikada on doduše nije ubio ni zeca, a kamoli vuka, ali je imao lovačku pušku, i to veliku pušketinu koju bi dva-tri puta godišnje s prijateljima i rodbinom isprobavao na gredi, kamo bi oni nakon ručka ponijeli nekoliko pivskih boca, postavili ih na stijenu i iz udaljenosti od pedesetak metara gađali u jadne staklene ciljeve koji nisu mogli nikamo pobjeći. Ćokan bi redovito pobjeđivao, iako su se svi čudili kako uspijeva pogoditi nišaneći kroz debele naočale, kroz čija stakla je teško raspoznavao vlastitu djecu od tuđe. U čemu je bila tajna njegove preciznosti ni on sam nije znao, samo bi ponosno predao pušku mlađemu i jačemu strijelcu bez naočala, govoreći glasno:

„Javi se kad pogodiš, ja ću sad zapalit jednu.“

Kad je Ćokan umro njegova žena Šoljuša, koja doduše nije voljela oružje u kući, pušku nije htjela ni prodati, ni pokloniti nikome jer je sve Ćokanove stvari čuvala kao drage uspomene. S puškom je međutim došlo do problema budući da nitko iz kuće nije imao lovačku licencu, a ona je pak bila preduvjet za zadržavanje oružja, pa je žena jednoga dana poslala svoga najmlađeg sina Marinka da se prijavi u lovačko društvo „Vran“. Tamo su mladiću rekli da najprije mora položiti ispit, gurnuli mu jednu knjižurinu u ruke i rekli da sve dobro nauči i da dođe dogodine.

Marinko je pomislio da se radi o čistoj formalnosti, osim toga puno vremena provodio je u Lipi s iskusnim lovcem, svojim ujakom Šolješkom kojega su oni zvali daidža Iko i njegovom ženom Mirom, pa knjigu nije ni primirisao pretpostavljajući da sve zna. Da je pao na ispitu ne treba ni napominjati, ali je zanimljivo kako se je sve to odigralo.

Pokazali su mu najprije sliku malo krupnijeg zeca kojemu se je za vrijeme fotografiranja nekamo žurilo pa je bio ljutit i bijesno gledao u objektiv, i upitali Marinka o kojoj životinji se radi i kada je sezona lova na nju otvorena, uz napomenu da navede čime se zeko hrani, kada dobiva mladunčad i kojim jezikom govori. Marinko je bez razmišljanja, pogledavši u bijesne oči divljači, odgovorio:

„Ovo je medvid.“

Ljudi su prasnuli u smijeh, misleći da se momak šali, ali su poznavali pokojnog Ćokana pa nisu htjeli Šoljuši oduzeti pušku, i ignorirali pogrešni odgovor nastavljajući s potpitanjem u vezi sezone lova na smeđeg medvjeda.

„Kad ga ugledaš u Lipskom gaju onda je sezona“, odgovorio je Šolješkov učenik.

Članovi komisije su se međusobno pogledavali, na kraju su namignuli jedan drugome dajući znak da će mladom lovcu pružiti još jednu, zadnju šansu za popravni ispit, pa njegove pogrešne odgovore nisu ni zapisali u protokol, nego su nastavili s ispitivanjem sve dok ne dobiju barem jedan ispravan odgovor, te su ga upitali:

„Mladi Ćokanoviću, de ti nama reci šta bi uradio kad ugledaš medvida u Lipskom gaju za vrime lita“, nadajući se da će konačno izustiti pravi odgovor i reći da je za vrijeme ljeta zabranjen lov na medvjede, ali Marinko je, opet ko iz topa, odvratio:

„Otrčo bi u Krivodol i zovno Šolješka. On bi ponio pušku i ubio medvida. Onda bi ga natovarili na traktor, daidža bi ga prepariro, a od mesa bi Mira napravila gulaš.“

Baš u trenutku kad je počeo odgovorati u sobu je banuo jedan Livnjak, koji je po nesreći bio poslan kao nadglednik i nadzornik na ispitu, a Livnjaci kao što je poznato ne vole Duvnjake, te je on jedva dočekao da u Duvnu izbije nekakav skandal pa da ima o čemu pričati dvadeset godina kasnije, kad započne festival laganja na Blidinjem jezeru.

Čovjek se je sasvim uozbiljio, pogledao je sve članove komisije pojedinačno, a svi oni su lovili muhe po plafonu, i onda je upitao:

„A ko vam je taj Šolješko?“

„Mali priča gluposti. Šolješko je šumar i najbolji lovac u Duvnu, samo je po nesrići ovaj momak njegov nećak, inače Šolješko nema mane.“

Strogi Livnjak im nije htio povjerovati. Marinku su rekli da nikada više ne izlazi na ispit, a oni su se istoga popodneva u mjesecu kolovozu, okićeni lovačkim šeširima,  nenajavljeno zaputili do Krivodola da vide je li istina ono što su čuli. Kad su banuli pred Šolješkovu kuću Iko se je najprije iznenadio, rekao im da pričekaju dok nađe Miru da im napravi kavu, i počeo smišljati kuda da ih provede, a da ne zapaze silne preparirane divlje svinje, medvjede, lisice i kune.

Njegova žena je baš pravila krafne u kuhinji tepajući im:

„Ti si moja slatka krofna, ti nikada nećeš biti krafna.“

Kad je ugledala nepoznate ljude strogih lica i zabrinutoga muža uplašila se je Mira ne znajući je li se nešto dogodilo, pa se skamenila pored šporeta ne dajući znakove života. Livnjak je po svaku cijenu htio ispasti pametan i biti u pravu, ali nije ugledao nijednu prepariranu životinju izuzev jedne prepelice koja je djelovala kao živa, a osim toga znao da će mu Iko reći kako ju je jučer ulovio, dakle u vrijeme sezone. No, kad je spazio Miru kraj peći koja se dugo vremena nije mrdala, ukočenoga pogleda s velikom drvenom kašikom u ruci kojom je prevrtala krafne u ulju, povikao je pobjedonosno i istovremeno preneraženo:

„Pa ovaj vaš lovac je preparirao i vlastitu ženu. Sad ste svi nalijali. Poslat ću vam jednog Livnjaka da vas sve kontrolira.“

Istovremeno je, ne mogavši povjerovati onomu što vidi vlastitim očima, prišao Miri, unio joj se u lice da vidi je li stvarno nepomična, no žena je u međuvremenu došla sebi i odvalila mu šamarčinu kakvu ni od vlastite žene nikada nije dobio.

Kad je posramljeni Livnjak otputovao na terencu u svoj daleki, veliki grad i ostavio Duvnjake nasamo, Šolješko se je najprije počeo čuditi kako je Marinko uopće mogao otići na ispit, govoreći da on ima puno pametnijeg brata, pa su se dogovorili da Šoljuši još godinu dana ostave pušku u kući, dok netko drugi od njene djece ne položi lovački ispit.

Najrađe bi poslali Mariju jer je ona sve obveze savjesno izvršavala, ali tada još nije bio običaj da žene voze auto, a kamoli da nose lovačku pušku na ramenu, pa su se dosjetili Vinka. On je međutim odmah počeo planirati od kojeg dijela medvjeda će napraviti ćevape, a od kojeg kobasice, pa su vidjeli da nema druge, nazvali Blagu u Zagreb, poslali mu knjigu da uči i on je po dolasku u Mandino Selo položio lovački ispit i tako sačuvao obiteljsku pušku koja je i dan-danas u Joskanovićima, u Ivanovoj kući.

Čula sam da je Blago od sto mogućih bodova na lovačkom ispitu dobio stodeset zato što je svom nastavniku i bivšem ravnatelju osnovne škole u Kongori, Ivanu Bartuliću-Badiću, dozvolio da od njega prepisuje.

Ali to je sasvim druga priča, a ovo je pak samo jedna istinita lovačka zgoda.