Ante Damjanović, bio je jedan od organizatora i sudionika Bijelog puta za Bosnu Srebrenu i Lašvansku dolinu, piše Centralna.ba. Prošao je mnoga ratišta, a kako nam je kazao nije mogao gledati da Srednja Bosna bude novi Vukovar…bio je veliki prijatelj s Dr. Dragom Džambasom, a na svom Facebook profilu se oprostio od pokojnog Džambasa.
DŽAMBO
(1958. – 2026.)
Prije polaska u Novu Bilu 1993., razmijenio sam par poruka paket radiom sa dr Dragom Džambasom, tada pomoćnikom zapovjednika Zbornog područja Vitez za zdravstvo. U stožeru saniteta HVO imao je već tada status legende. Njegove poruke su uvijek bile jasan i precizan popis medicinskih potreba. Njegove poruke nisu odisale ni očajem ni preklinjanjem a kamo li proklinjanjem. Bio je svjestan stanja u kojem se i on i bolnica i narod u dolini Lašve nalaze, ali i skučenih mogućnosti onih kojima se za pomoć obraća. Njegove poruke su uvijek na kraju bile začinjene nekom optimističnom poskočicom, pošalicom , namjenjene u prvom redu djevojkama koje su radile na paket radiju. U takvom veselom tonu me i dočekao po izlasku iz helikoptera. Bio je moj domaćin.
Bio je mršav kao i svi žitelji enklave. Imao je naočale s velikim, zatamnjenim staklima. I velike uši. Govorio je brzo, a brzo se i kretao. Brzo smo i ostvarili blizak kontakt, za kakav je obično potrebno puno vremena. Onako blagoglagoljivom sam u jednom trenutku rekao da me podsjeća na malog, lakonogog bosanskog brdskog konjića. Možda se zato i zovem Džambas, rekao je. Pitam: a tko su zapravo Džambasi? Na perzijskom – trgovci konjima. Dodatnu dozu šaljivosti dodaje i Slobodan Lang pozdravljajući veselog doktora „Džumbusa“ u HTV emisiji „U krupnom planu“. Džambo, naravno, i sam sudjeluje u tim jezičnim zavrzlamama
Za lijepog vremena, naročito u slučaju mirnijeg dana, osoblje bi izmililo iz crkve-bolnice do jedne klupe i stolića kraj župnog dvora, ne bi li uhvatili malo svjetla i udahnuli malo svježeg zraka. Poznati sveprisutni lašvanski „lutajući reporter“ Srećko Stipović nas u jednom trenutku „uhvati“ svojom kamerom, zajedno sa dvjema mladim, hrabrim i predanim liječnicama – dr Ivankom Mađar i dr. Ankicom Kolar. Tako nastaje fotografija koju ćemo svake godine, u istom sastavu, obredno osvježavati za godišnjicu Bijelog puta, kako bi mogli lakše pratiti napredovanje sijedih, kilograma, godina… Na jednom od zadnjih „kontrolnih“ naslikavanja kod Džamba su već bile vidljive značajne promjene. Tada je, uz malo usiljen smjeh, rekao da više nije siguran na koliko će naših update-a još moći sudjelovati.
Kako se na zadnjoj godišnjici Bijelog puta nije pojavio, posjetio sam ga zajedno s ratnim prijateljem Vladom Čondićem u njegovoj kući. Sve je na njemu nekako uvelo. Pa i uši. Ali nam se silno razveselio. Čak smo i zarakijali prisjećajući se brojnih zajedničkih zgoda. Bilo je puno smjeha. Na kraju i tuge koju smo pri pozdravu vješto krili. Rekao je „ne brini ništa, znaš da u Mostaru nada mnom bdije naš Sveti Ante Kvesić“.
Znam već dugo da smo svi na proputovanju. Ali sam ipak računao da će zaigrani, lakonogi, mali brdski i ovaj put nekako doskočiti jadu. A s druge strane, tamo kamo se zaputio nalazi se već pola sanitetskog stožera HVO – Bagarić, Šarac, Jurilj, tamo je i Premudri… Sve izgleda kao da Bagarić prikuplja odreda na „partiju lopte“. Pojasni im Džambo da utakmica ne može početi dok se svi ne okupimo. Ta se utakmica ne propušta.
Izvor: centralna.ba
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.