Za gradnju crkve trebalo je početi prikupljati i građevinska sredstva te župnik i odbornici počinju po selima prikupljati priloge. U to vrijeme uglavnom su prikupljani ‘milodari’ u naravi, tj. stoka, žito i drugi seoski proizvodi. Tada se to moglo vrlo lako unovčiti. No sve to što je iskupljeno, svakako je bilo gotovo neznatno za pokriće velikih potreba gradnje, pa Odbor određuje odmah da ,,za vadjenje kamena svaki inafus (zreo muškarac, op. R. J.) od 16 do 50 godina ima raditi po 1 dan prema naređenju odbora”. Tako će poslije biti ne samo za vađenje kamena, nego i za sve ostale poslove.
Fra Pavo je uložio cijelog sebe u ovaj podhvat, pa nije štedio ni drugih. Služio se i ‘niskim’ udarcima: tko ne bi odradio svoju dnevnicu, morao bi platiti 100 kruna.
Početi graditi crkvu, a još uvijek morati misliti na dugove za kuću i štalu, nije bilo nimalo ugodno. Fra Pavo je bio u takvim prilikama. Ipak on ide hrabro. U godini 1923. prikuplja sredstva unovčujući priloge u naravi. Spreman je čak i kažnjavati. Njemu se malo tko usuđivao suprotstaviti. Bio je spreman posvađati se čak i sa žandarmima: trojicu momaka iz Kongore, koje su oni poveli na istragu u zatvor, fra Pavo im je ,,oteo” rekavši: ,,Oni će ostati ovdje i raditi!” Žandarmi su otišli prijeteći, ali je bilo kako je fra Pavo rekao. Samo takav uglednik bio je i sposoban napraviti nešto veliko.
(nastavlja se)
Izvor: Robert Jolić: Župa Kongora, 1993.
Crtež: fra Mirko Ćosić